Nova Medicina

TERAPIJA "NAROCITIH PROGRAMA RAKA"

Terapija tzv. oboljenja raka po sistemu Nove medicine razlikuje se u osnovi od dosadašnje čisto simptomatske terapije, odnosno pseudoterapije školske medicine. Školska medicina, kao i tzv. alternativna medicina (u novije vrijeme nazivana komplementarnom medicinom školske medicine), imaju tu zajedničku osobinu da, u nedostatku znanja o uzročno-posljedičnim vezama kod raka i ostalih bolesti, stalno pokušavaju da različitim sredstvima "potuku" ili "pobjede" rak.

Rak se naširoko simptomatski tretira, sa "celikom, zračenjem ili hemijom", morfijumom, ili imelom, koja je, kako je poznato, i sama vrsta otrova. Cikla, trave ili klice nanose jo s najmanje štete, ali su takođe nemoćne da u nastajanju spriječe jedan osmišljeni biološki naročiti program, nakon odgovarajućeg DHS-a. Pa i kad bi mogli da ga spriječe, tek bi to bilo loše, zbog njegovog smisla.

Sa srednjovjekovno-inkvizitorskim poletom stalno se pokušava uništenje smrtnog neprijatelja - raka. Jer, u srednjem vijeku je sveta inkvizicija takođe pokušavala da đavola iz jeretika protjera nozem, vatrom ili otrovom. Na kraju je jeretik uvijek bio mrtav, nezavisno od tog da li je priznao ili nije. U prvoj varijanti, on je bio kriv zbog priznanja da je bio u savezu sa đavolom. Ali, ako je bio toliko tvrdoglav da ne prizna, tek je onda bio u savezu sa đavolom, pa su morale biti primjenjene najgore mjere mucenja. Slično ovom, danas su pacijenti školske medicine zatrpani najgorim mucenjem u vidu hemo-pseudoterapije, jer zli karcinom divlja i ne dâ se iskorjeniti.

Odlučujuće je to da su ćelije raka uvijek viđene kao protivnici koji se moraju potuci. Tako se npr. vjeruje da "imuni sistem", šta god da se pod tim podrazumijeva (svakako odbrambena armija organizma), biva oslabljen tako da "zloćudne" ćelije mogu da pronađu "rupu" i da prodru u tkivo i da se rasire. Takođe, dijelovi tzv. alternativne medicine uopšte nisu bili strani etabliranim medicinarima, jer polaze od istih premisa i imaju isti cilj, naime iskorjenjivanje raka na organu, koji oni smatraju najvećim zlom. Jedino smetalo je Hamer, koji to smatra budalastinom.

Jedan naročito viđeni predstavnik Udruzenja ljekara htio je, prije izvjesnog vremena, da mu navedem "uspjehe". Pokazao sam mu niz rentgenskih snimaka, na kojima je izraslina raka bila očigledno dovedena u mirno stanje. Ja mu rekoh da postoje stotine pacijenata koji su zdravi, iako se inaktivirani karcinom na organu često još uvijek dobro vidi, ali on više uopšte ne pravi smetnje i nema više mitoze, te je više kozmeticki problem.

Ovo mu se uopšte nije dopalo. Za njega je rak izlječen tek kad je nestao. Npr. pri operaciji, kad je isječen duboko u zdravo tkivo. On smatra da treba prvo operisati, zatim zraciti, pa tretirati citostaticima, a ono što je ostalo od duše trebalo bi da Hamer sredi sa svojom psihoterapijom. Za ovakav rad, ja bih mu dobro došao. Rekoh mu da pacijentima koji su bili kod mene nije potreban ni hirurg, ni medicinari koji hoće da ih zrace i truju, izuzimajući mogućnost komplikacije tjelesno organske prirode, kao što je krvarenje, edem mozga i sl. i mogućnosti psihičkih komplikacija, kao što je obnovljena panika, izazvana šokantnim doživljajima ili glupim ljekarima, ili recidivi konflikta i sl. Na ove pacijente se može gledati kao da su potpuno zdravi. I oni bi mogli dalje dobro i rado zivjeti narednih 30-40 godina da ih okolina kontinuirano ne terorise i opominje da su oboljeli od raka: prisiljavaju ih da se prepuste školsko-medicinskom mlinu, gdje na kraju bivaju uspavani morfijumom. Tada su se naši putevi razisli.

Bezdusnu, samo na simptome orjientisanu medicinu sam odbio. Za mene je ljekarska terapija bolesnog čovjeka ili životinje jedna vrsta svetog cina. Prije dvije hiljade godina su ljekari bili istovremeno i svestenici, iskusni mudri ljudi, koji su zavredivali povjerenje svojih pacijenata.

Po mom misljenju, danas to ne isključuje visok stepen znanja i naučnosti, naprotiv, trebalo bi da ga uključuje. Ali od kada su iz ovog društva postali bezdušni, čisto intelektualni, medicinski inzenjeri, orjentisani samo na simptome, sa niklovanim naočalama na nosu, koji postaju utoliko uspjesniji i bogatiji ukoliko su hladniji, od tada ja ne osjećam ovu bratiju kao asocijaciju stvarnih ljekara. Zbog toga necu dopustiti da svi ti brutalni medicinski inzenjeri u budućnosti mogu da se prave da se tako i dalje može raditi.

Ljekari budućnosti, ljekari Nove medicine treba da budu pametni, praktični ljudi sa zdravim ljudskim razumom, moraju da imaju srca i tople ruke, ljekari-svestenici, kao u davna vremena, koji su bili dobročudni i nepotkupljivi, slični starim "dobrim" kucnim ili seoskim ljekarima što se neće bogatiti na tudoj muci.

Današnji uspjesni medicinski milioneri, koji su stigli do svojih polozaja raznim manipulacijama, koji svako rukovanje i svaku prijateljsku riječ obračunaju u novču , ali uz to na svakom kongresu još uvijek sipaju etiku, sa glupom arogancijom, ova rasa brutalnih profit-medicinika mora konačno da pripadne prošlosti. Gade mi se.

Molio bih čitaoca da mi oprosti ove žestoke riječi. Naravno da tu i tamo postoje ljekari koji iz nuzde još uvijek rade po dosadašnjem losem sistemu današnje medicine, ali će se radovati da imaju alternativu na naučnoj osnovi, kojom će svom pacijentu moći da pruze osnovanu nađu.

Zelim da vam kratko ispričam o pacijentu, koji je umro samo zato što su ga tretirali "kao oboljelog od raka" i što "i tako i tako nije više ništa moglo da se učini". Kod njega je primjenjena mjera koju ljekar urolog u sličnim okolnostima nikad ne bi primjenio ni kod sebe samog ni kod pacijenta koji nema rak. Pacijent je imao leukemiju, koja je već bila u prolazu i bolovi u kostima su bili popustili. Slučaj je naročito tragican zbog posebnih pratećih okolnosti.

Nekoliko dana prije njegove smrti, koja nije bila neophodna, porodica je pacijenta u dramatičnom bijegu odvela kuci, pošto je odjeljenski ljekar priznao da mu je po nalogu pretpostavljenih dao derivat morfijuma (protiv volje samog pacijenta i uprkos izričitoj molbi rodbine da to ne čini). Nakon toga se s pacijentom više nije moglo razgovarati. Za ovo praktično i nije bilo indikacija, jer pacijent u tom momentu više nije ni imao bolove.

Poslije ovog ispada, kcerka je noću dezurala kod oca. Kad je napustila sobu na pet minuta, tu se ponovo stvorila sestra koja je ocu ponovo htjela da dâ morfijum - što je kcerka uspjela u posljednji čas da spriječi. Nekoliko sati nakon ovog, napustili su bolnicu. Pacijenta su bukvalno htjeli da uspavaju protiv njegove volje.

Pacijent nikad nije imao teškoća sa mokrenjem, uprkos ovome je za boravak u bolnici rutinski stavljen kateter da sestra ne bi imala problema. Zbog katetera je uretra bila nešto otecena i pacijent je nakon odstranjivanja katetera kod kuće imao probleme sa mokrenjem, što bi imao svaki drugi pacijent u ovakvom slučaju.

Na to je kucni ljekar, mada to nije bilo prijeko potrebno, stavio suprapubični kateter, punktirajući pri tom trbusnu duplju, da bi pacijent dva dana nakon tog umro od akutnog peritonitisa.

Greske pravimo svi mi, ali ovdje nije u pitanju to. Radi se o tom da se kod oboljelih od raka cine stvari koje se u sličnim okolnostima nikad ne bi cinile kod ostalih bolesnika.

Ovo uopšte nije usamljen slučaj. Samo ja mogu da pobrojim na stotine pacijenata kojima su ljekari protiv njihove volje dali morfijum i time ih praktično uspavali. Ovaj pacijent, koji je umro od ak. peritonitisa je bio skoro potpuno zdrav. Njegovi karcinomi su bili inaktivirani, a poslednji rak kostiju u fazi ozdravljenja. On je mogao udobno da živi još trideset godina. Kratko prije nego što je umro, on je kovao planove kako će da provede ljeto.

Brutalnost svakog pojedinog slučaja leži u sistemu. Stoga vas molim da razumijete da nema svrhe kritikovati pojedine naročito brutalne tzv. ljekare, nego jednostavno mora da se ukloni ovakav sistem. Da ste vi vidjeli na stotine ljudi kako umire na ovako brutalan način i vi bi ste pisali ovako beskompromisno i "nediplomatski", ako bi ste htjeli da budete iskreni.

LJEKAR NOVE MEDICINE

U Novoj medicini je pacijent apsolutni gospodar po pitanju zahvata na njegovom organizmu. Samo on može da zna šta je za njega stvarno dobro i pravo, samo on može da preuzme stvarnu odgovornost za samoga sebe. On ovdje nije pasivni primalac terapije, nego mora sam da bude aktivan. Odnos pacijenta i ljekara u Novoj medicini mora sasvim nanovo da bude definisan i kreiran.

Za njega najbolju terapiju, pacijent mora da razradi uz pomoć ljudi koji su i dusom i tijelom ljekari i koji imaju toplo srce za svoje pacijente. Nije pretjerano reći da oni koji hoće da rade s Novom medicinom, pored obimnog strucnog znanja na sva tri nivoa, moraju prije svega da budu dobri i mudri ljudi, koje će pacijent moći da prizna kako kao ljudskog partnera, tako i kao vrhunskog strucnjaka.

Rad na tri nivoa Nove medicine zahtijeva jedan psihokriminalisticki postupak. Pitanje je da li se on može naučiti. Ljekar mora biti u stanju da u momentu sve intuitivno obuhvati, a da pri tom nije gluplji od svog intelektualno orijentisanog kolege. Posljednji imaju obično probleme s tim da ne posjeduju karizmu i da ne poznaju ljudski pristup pacijentu.

Ne postoji ništa što pruza toliko radosti kao stvarno kvalifikovano ophodenje prema sva tri nivoa i pet prirodnih zakona Nove medicine. Ovo će karizmatične i čovjekoljubive među ljekarima nagnati na to da ovladaju neophodnim obimnim znanjem do kojega jedan specijalista, koji danas važi za krunu medicinskih nauka, nema šanse da dopre. Ljekari budućnosti će morati da budu u stanju da sa karizmom zdravog ljudskog razuma rade medicinsko-kriminalisticki. Oni moraju stajati na strani pacijenta kao dobri prijatelji, koji će "šefu" pacijentu da stave na raspolaganje svoje naročito medicinsko znanje. Jer terapija budućnosti se najmanje sastoji u propisivanju medikamenata. Njen najveći dio čini da pacijent razumije uzrok svog biološkog konflikta i da nauči da razumije svoje tzv. oboljenje i da sa svojim ljekarom pronađe najbolji put da iz konflikta izidje i da se više u njega ne vraća.

Ovi "svestenici Asklepiusa", prema mojoj predstavi, treba da budu obični i mudri ljudi, toplog srca, sa istovremeno sveobuhvatnim znanjem. Meni je jasno da ova slika nije u skladu sa današnjom slikom "uspjesnog" ljekara.

Terapija tzv. oboljenja raka, odnosno SBS dijeli se na tri nivoa:

1. nivo psihe
   praktično-psihička terapija sa zdravim ljudskim razumom
2. cerebralni nivo
   posmatranje toka i terapija cerebralnih komplikacija
3. norganski nivo
   terapija organskih komplikacija

NIVO PSIHE: PRAKTIC2NA PSIHICKA TERAPIJA SA ZDRAVIM LJUDSKIM RAZUMOM

Mogli bismo nasu terapiju teoretski podijeliti na tri nivoa, kao što sam pokušao da učinim, ali pri tom moramo ostati svjesni činjenice da sve u našem organizmu stalno protiče istovremeno, dakle sinhrono. Mi ne smijemo pomisliti da u Novoj medicini dođe do specijalizacija u smislu da se jedni bave nivoom psihe, a drugi i treći sa ostala dva nivoa pojedinačno. Čak i danas toliko hvaljeni timski rad može da dođe u obzir samo sa kompletno obrazovanim ljekarima na području sva tri nivoa.

Normalno je pacijent obolio od jednog konflikta "o kome ne može da priča" o kome on, bar do sada, nije mogao da priča. To da li nama izgleda primjereno ili neophodno da on o tome nije mogao da govori ili da mislimo da je on o tome odavno već mogao da priča je za Novu medicinu neinteresantno. Jedino što je neophodno da mi pokušamo razumijeti zasto pacijent, obzirom na njegov mentalitet, nije o tom mogao da govori.

Sjecam se jedne stare zene koja je obolila od karcinoma sigme jer joj je uginuo kanarinac kojeg je jako voljela. Dvanaest godina je on bio njen najbolji prijatelj. DHS se desio kad ga je nasla mrtvog u kavezu. Bio je zamazan tečnim izmetom. Stara je žena mjesecima o tom sanjala. Često bi u snu sebi prebacivala da je svog "Hanzija" pogrešno hranila i uvijek bi ga vidjela u tečnom izmetu. Nakon cetvrtog mjeseca, dogodilo se rješenje konflikta, jer joj je kcerka poklonila jednog "novog Hanzija". Uobičajenim krvarenjem crijeva u fazi izljećenja rak je primjećen. Stara dama je prezivjela samo zato što ljekari smatraju da terapija u njenim godinama nema smisla. Kod jednog mladeg čovjeka bi sigurno došla u obzir opsezna operacija sa postavljanjem vjestačkog analnog otvora. Ovo bi izazvalo, što se skoro uvijek dešava, SWE konflikt, onda bi se ustanovile metastaze u kostima i uslijedilo bi uspavljivanje morfijumom. Nazalost, to je danas uobičajeni put, koji je inače potpuno nepotreban. Stara dama se danas, nakon 5 godina, osjeća potpuno dobro. Ja sam rodbini podvukao da, u slučaju da "novi Hanzi"ugine, ne cekaju više od 4 mjeseca sa poklanjanjem "daljeg Hanzija".

Slican slučaj sam doživio u Sarskoj oblasti (Saarland). Zena jednog upravnika sanatorijuma obljela je od ovalnog karcinoma pluća. Stvar se otkrila samo zato što je pacijentkinja lagano kašljala, zbog čega je kucni ljekar trazio snimanje pluća. Pri tom je pronađeno jedno tzv. "solitarno ovalno žarište" pluća. Ovakva solitarna ovalna žarišta su uvijek alveoalarni solitarni adenokarcinomi, koji su znak jednog konflikta smrtnog straha dosivljenog zbog nekog drugog čovjeka ili životinje.

Muz ove, oko 57 godina stare pacijentkinje me je zamolio za savjet. Ja sam pregledao i ispitao pacijentkinju i pronašao da je DHS imala prije otprilike osam mjeseci, kad je njen voljeni macak "Morle"uspavan zbog bolesti. "On je preko sesnaest godina bio naše dijete, čak je s nama za stolom jeo", rekla je. Od momenta kad joj je veterinar rekao da će macka morati dati na uspavljivanje, ona je izgubila na tezini, nije mogla da spava i morala je da misli samo na macka, koji je nakon 14 dana stvarno dobio spricu za uspavljivanje. Konflikt je potrajao 4 mjeseca. Muz više nije mogao da gleda kako mu žena pati i jednog dana on donese kuci novo mace, koje je izgledalo slično uspavanom macku. Od tada se pacijentkinja ponovo osjećala dobro. I kad je dva mjeseca kasnije otkriveno solitarno ovalno žarište u desnom plućnom krilu, veličine oko 5 cm, pacijentkinja je već ponovo imala svoju uobisajenu tezinu, dobro je spavala i svijet je bio u redu. Ona je dobro podnijela saopštenje dijagnoze, hemotrovanje i zračenje kobaltom. Ljekari su se čudili da tumor niti raste dalje niti se povlači. Dva mjeseca nakon svih tortura, pacijentkinja i njen muz su mi se obratili za savjet šta bi još trebalo da rade. Ja sam odgovorio: "da njegujete dobro macka". Ovo i nisam imao potrebe da kazem, jer je novi macak već bio "dijete u kuci". Pacijentkinja se danas osjeća dobro.

Oba ova primjera mogli bi da pokazu kako bi izgledala terapija zdravim ljudskim razumom u idealnom slučaju (pod pretpostavkom da je stvar izvodiva). Meni uopšte ne smeta činjenica da me moje visokodekorisane bivše kolege susreću sa podsmijehom ako sa jednom starom damom provedem dva sata u razgovoru o njenom pokojnom kanarincu i pokušam da se prebacim u pomalo skurilne odnose koje ona gaji, a koja nema nikog blizeg na ovom svijetu nego što je njen kanarinac "Hanzi". Naravno da jedna takva dama ne može da plati honorar od 2.000 DM u slučaju da jedan profesor pristane da saslusa njen jad zbog kanarinca, koji nije vrijedio više od 10 DM dok je bio živ.

Takođe mi ne smeta ako visoko uvazavani psiholozi misle da ovdje mora najprije da bude rasvijetljena psihološka pozadina u smislu kako i zasto i koji traumatski doživljaj bi mogao da bude u pozadini. Sve ovo uopšte ne stima, jer DHS ovim nije obuhvaćen. To je uvijek kao kod golmana. On može da uhvati sve lopte čije kretanje može unaprijed da predvidi, samo lopte koje su felsirane i koje ga "uhvate na pogrešnoj nozi" mora bespomoćno da gleda kako izmicu. DHS je uvijek nepretpostavljena konstelacija i situacija. Nju nijedan psiholog ne može da proračuna, a o objasnjenju i da ne govorimo.

Ovdje moram da ispričam o najmanje još dva slučaja, koji treba da pokazu da "psihoterapija" pojedinačnog pacijenta ne donosi ništa. Često se mora ici 1, 2 ili 3 stepena naviše i pokušati sa terapijom čitave okoline. To često uopšte nije izvodivo.

Četrdesetpetogodišnja pacijentkinja oboli od karcinoma kostiju vratnih prsljenova i karlice pošto je prethodno imala karcinom dojke. Dijagnoza je glasila: "Recidiv Mamma-ca sa generalizovanim metastazama, stanje nakon amputacije." Pacijentkinji je saopšteno da se ništa dalje ne može učiniti i ona je prebačena u sobu za umiranje u jednoj maloj bolnici. Po zanimanju je bila hailpraktiker (heilpraktiker). Bio sam pozvan i pronašao sam, što sam i pretpostavljao, da su tzv. "generalizovane metastaze" - dva SWE-konflikta sa različitim DHS-om. Dok je pacijentkinja pohadala skolu za hailpraktikera i imala dvoje usvojene djece, kupila je sebi hailpraktiker-pečat, koji naravno nije smjela da koristi dok ne diplomira. Jednoga dana su ga njena djeca pronasla i igrala se s njim "dostavljaca poste". Ona su ispečatirala na stotine cedulja i ubacila ih u postanske sanducice čitavog naselja. Kad je majka stigla kuci i shvatila šta su uradili, bila je kao oduzeta od nelagodnosti jer je izblamirana i ispala prevarantkinja. Cinilo se da stvar može donekle popraviti samo hitno polaganje diplomskog. Ona počinje da mrsavi, uci danonoćno, što joj ne pada teško jer i onako ne može da spava. Bila je kao u zanosu. Muz se osjetio zapostavljenin, psovao je i zalio se. Zena se nije više ni na šta obazirala. Bila je kao opsjednuta namjerom da što prije diplomira i da prestane da važi za prevarantkinju. Ona je imala jedan SWE konflikt u intelektualnom pogledu, jer se odjednom osjećala pred svojm okolinom kao prevarantkinja zbog još nepolozenog diplomskog ispita. U toku aktivnosti ovog konflikta, ona doživljava i sljedeći SWE konflikt u seksualnom pogledu: kako u ovom periodu i nije bila zainteresovana ni za šta drugo sem za ucenje, muz joj je prebacio da u krevetu ništa više ne vrijedi. Tri mjeseca nakon DHS-a je diplomirala.

Kad sam je vidio prvi put, lezala je, kako rekoh, u "sobi za umiranje". Tijela vratnih prsljenova, od drugog do cetvrtog, bila su do te mjere u osteolizama da se svaki čas moglo računati sa njihovim slomom, što bi imalo za posljedicu kvadriplegiju. Njoj je već bio dat morfijum da bi joj se uštedio ovaj doživljaj, ali je dosta brzo ukinut na insistiranje rodbine, jer sam ja to postavio kao uslov svog rada. Ona je bila napola u vagotoniji, a napola u simpatikotoniji. Nakon što sam je ispitao i pregledao, pogledao rentgenske snimke, ona je htjela znati da li još ima nade. Rekao sam joj: "Ako uspijete da ne pomaknete glavu četiri sedmice, onda se i ne može ništa polomiti. Onda će se skupiti toliko mnogo kalusa da se vratni prsljenovi više neće moći slomiti, jer ovaj konflikt je očigledno definitivno riješen. Od osteoliza karlice u stvari ne možete da umrete ako ne budete koristili morfijum, ali ja ne znam kako će se dalje razvijati odnos između vas i vaseg muza, a od tog očigledno zavisi vaša svijest o sopstvenoj vrijednosti u pogledu seksa."

I stvarno su vratni prsljenovi ozdravili po planu, na zaprepastenje ljekara. Konačno je imala više kalusa nego što je ranije imala sadržaja kalcijuma. Ona je stvarno uspjela da leži četiri sedmice, a da ne pomjeri glavu. Za razliku od planske rekalcifikacije vratnih prsljenova, karlica je bila pogadana naizmjeničnim fazama rekalcifikacije i novih osteoliza sa recidivima konflikta. Desavalo se da i po tri sedmice bude dobro, a da onda iskrsnu nove osteolize. Pacijentkinja mi je rekla:" Gospodine doktore, moj muz se pojavljuje u ovoj sobi uvijek smrtno ozbiljan, on me više ne voli, ja uopšte ne vjerujem da on zeli da ja ponovo budem zdrava. Ja onda obično kazem: 'Idi i ostavi mi djecu, ne mogu da podnesem izraz tvog lica.'" Muz u maniru ekstremnog hriscanina nije se mogao pokrenuti na to da pomogne svojoj zeni. Nakon naročito teških scena u bolnici, mogli su se vidjeti "uspjesi" u vidu novih osteoliza u karlici. Kad bi žena nanovo dobila nešto nade, istovremeno bi se s kalusom pojavili i bolovi sa rastezanjem periosta. Onda bi već pored kreveta stajali ljekari sa gotovim inijekcijama morfijuma. Vise puta su joj davali morfijum bez njenog znanja i protiv njene izričite volje. Savjetovao sam jadnoj zeni da zahtijeva premjestaj u neki sanatorijum i da duboko u sebi prekine sa svojim muzem, jer samo tako postoji šansa da probije đavolji krug. Ali zdravstveno osiguranje nije više htjelo da plaća njenu hospitalizaciju, nijedan sanatorijum nije htio da je primi, muz nije htio u kuci "takav jedan teatar", on za nju više nije imao osjećaja.

Konačno su ljekari krenuli da daju morfijum kontinuirano. Dvije sedmice se jadna žena mučila, a zatim umrla. "Stigla si radosnom cilju", napisao je muz u citulji.

Još zelim da vam kratko ispričam drugi slučaj, koji je naročito tipičan, ali ni u kom slučaju usamljen. Jedna mlada žena oboli od dva konflikta straha u potiljku. Jedan DHS se desio kad je saznala da mora za svekrvu doživotno da uplacuje penziju. Ovaj strah joj je lezao četiri mjeseca u potiljku. Drugi DHS se desio kad su od nje trazili da pristane na operaciju mozga.

I tako je žena skoro slijepa lezala kod kuće dok Hamerova žarišta u očnom korteksu nisu izgubila edem i ona ponovo mogla da vidi. Ovaj proces napreduje samo laganim tempom. Najveća prepreka ovom je rodena majka, koja se nervira što mora da pomaze kcerki. Ona hoće da kcerka ode u bolnicu da bi "cijeli teatar po kuci prestao". Tu i tamo me naziva sa kcerkinog bolesničkog kreveta i to onda ovako zvuci :"Dobar dan, gospodine doktore, ovdje gospoda Z., vi već znate, majka gospode X. Slusajte, gospodine doktore, vjerujete li stvarno da će od ovog još nešto da bude. Ja vidim što vidim da se ovo ne pomice s mjesta. Ona je tako iscrpljena i umorna, ona ne može ni iz kreveta da ustane. Ah, kako je jadna. Čovjek mora svojim očima da gleda kako vlastito dijete lagano umire. Zar ne bi bilo bolje da je odmah umrla, nego da se ovako muci. Ja ipak mislim da je bolje da je u bolnici nego da ovdje bespomoćno leži naokolo i ceka vlastitu smrt. Gospodine doktore, (tise, ali da kcerka to veoma dobro razumije) ja vidim da ona umire, pa ne vjerujete valjda da će od nje nešto biti"?

Komentar je izlisan. Nazalost moram da vam pričam i o ovako drastičnim slučajevima da bih pokazao kako se situacija često puta otme čak i u fazi ozdravljenja. Takođe, u ovom slučaju zdravstveno osiguranje neće da saraduje. Ono samo lakonski izdaje uputnice za bolnice koje za pacijenta znače sigurnu smrt. Kod kuće je nemilosrdna majka koja živi u sumanutim predstavama da kcerka, time što ne odlazi u bolnicu, samo hoće nju da nervira.. Onda bi majka mogla konačno da dalje ide da cisti, jer je sad na totalnom gubitku propustajući to. Da muz nije sačuvao uvid i mir, pacijentkinja bi odavno umrla.

Recite mi, molim vas, kako da nazovemo ovaj vid psihoterapije? Mogu da pretpostavim da su psihijatri i psiholozi prilično razocarani mojim sistemom. Jer nema vremena za frojdovski sou i analize, koje bi trajale mjesecima. Ne ostaje vremena za famozne intelektualne konstrukcije i igrarije, jer vrijeme prolazi neumoljivo. Ovdje i danas konflikt mora biti pronađen i po mogućnosti što brze biti riješen, jer svaki dan nadalje čini stvar složenijom u pogledu komplikacija u fazi ozdravljenja. Mi nemamo posla isključivo s pacijentom, nego i sredina u kojoj živi mora da saraduje, inače pacijentu praktično nema pomoći. Većina vas neće ni povjerovati u moju ovu ili onu pricu o bolesnicima. Ali one su stvarno istinite. Mnoge od njih su još gore nego što sam ja mogao da opisem. Ne radi se ovdje o tom da se neko jednostavno optuzi, nego je cilj da se iz tipičnih primjera uci tipična problematika ovog sistema.

Mi npr. iz statistika znamo da se prilikom promjene miljea mijenjaju vrste i učestalost različitih oboljenja raka. U vremenu velikih porodica bio je čest karcinom želuca. Jedni se drugima nisu mogli sklanjati sa puta, a familijarne razmirice vode najčešće do karcinoma želuca. Takvi problemi su danas, u prilično disociranom društvu, praktično iščezli i kao posljedicu toga rjede vidamo karcinom želuca.

Konflikti majka/dijete su u vremenu velikih porodica postojali relativno rijetko. Majke, koje su imale više djece mogle su npr. smrt jednog od njih lakše da prebole nego današnje majke sa jedincima. Takođe, promijenjena shvatanja odgojnih metoda ispoljavaju se "konfliktno". Današnje "diskutovanje"majki i njihovih veoma neurotičnih jedinaca ranije je vazilo za "pruzanje otpora" i kaznjavano je samarima, što je štedilo nerve roditelja. Stalne diskusije i nerviranje bez kraja danas često dovode obe strane do ludila. Učestalost karcinoma dojke je prilično porasla iako imamo manje majki i manje djece nego ranije. Ovdje treba spomenuti i konflikte s partnerom i karcinom dojke u "dojci partnera". Ovim bi se mogla objasniti velika većina fenomena ako bi se izdiferencirale dešnjakinje i ljevakinje.

Seksualnom emancipacijom je učestalost karcinoma grlića materice neznatno opala. Ko je doživio kakve su nekad ogromni griješi na ovom području bile tzv "prevare", može da ocjeni razliku u odnosu na današnje stanje.

Promjenu učestalosti oboljenja možemo najbolje da posmatramo kad useljeničkih grupa u Americi, npr. iz Japana. Kad su ovi japanski doseljenici izasli iz svojih strogih japanskih porodica i firmi, gdje su npr. karcinom želuca i karcinom grlića materice bili veoma česti, promijenila se i učestalost oboljenja raka za svaku pojedinu vrstu. U Americi jedva da ko od ovih doseljenika oboljeva od karcinoma želuca i karcinoma grlića materice, ali zato mnogi oboljevaju od raka dojke, što je kod kuće u Japanu prava rijetkost. Pomisao da bi se samo društveni ili odnosi okoline trebalo da promijene pa da imamo manje oboljevanja od raka je varljiva. Ovim se mijenjaju samo vrste konflikata, a time i vrste naročitih programa.

Jedan aspekt je stvarno veoma vazan. On se najčešće precutkuje. Ima mnogo situacija koje potkrijepljuju to da bogati ljudi oboljevaju samo od jednog dijela konflikata i oboljenja raka od kojih oboljevaju siromasni ljudi. Npr. jedan sudski izvršitelj je za siromahe prava katastrofa, za bogate uopšte nije problem zacas ispuniti cek jer je zaboravio da plati neki račun. Konflikti su najčešće nesavladive prisile, kojima pacijent ne može da umakne. Novcem se ne mogu izbjeći sve, ali veći dio ovih prisila može.

Najkasnije na ovoj tački postavlja se veliko pitanje: koji je put, smisao i svrha naše terapije? Vjerovatno je dobro da mi danas zivimo u jednom filozofsko-religioznom vakumu gdje su nazori hriscanske crkve izgubili svoju normativno-društvenu važnost. Ovo nije nesreća, jer nesreća bi bila da mi zalimo za necim što se pokazalo kao neodrživo i cekamo na nove antropoloske norme koje će da smisli neki naučnik, politicar ili crkveni otac, a koje sa našim biološkim kodovima nemaju nikakve veze.

Praktična upotreba Nove medicine mora da pravi suštinsku razliku između terapije date sistemom pet bioloških zakona prirode i one koja je produkt društvenih i medicinskih okolnosti.

ANAMNEZA KONFLIKTA - IZNALAZENJE DHS-a

Test pljeskanja mora da prethodi svakom ispitivanju pacijenta da bi se saznalo da li je u pitanju dešnjak ili ljevak. Zato pacijentu kazemo da pljesce kako to čini u pozoristu. Ruka koja je gornja i pljesce po donjoj je vodeća. Ovo je važno za prepoznavanje hemisfere malog i velikog mozga sa kojom pacijent pretezno radi i na koju mora da udari njegov prvi konflikt (ukoliko se ne radi o strani za dijete ili partnera, odnosno već utvrđenim odnosima). Ova korelacija je mogla biti empirijski pronađena i u slučaju konflikta se može lako provjeriti na osnovu CCT-a.

Nakon iscrpnog anamnestickog ispitivanja pacijenta, uzimajući u obzir podatke o njegovoj ljudskoj okolini, njegovim tegobama i eventualno već donesenim nalazima, ljekar mora biti u stanju da sastavi anamnezu konflikta. Za jednog medicinara Nove medicine su sve informacije od interesa, kako ljudske tako i medicinske. Na CT snimku mozga uvijek postoji niz oziljaka, koji se bez ovih informacija ne bi mogli objasniti. Najvažnija tačka je trazenje DHS-a i tačno utvrđivanje vremena njegovog dogadanja, sa svim propratnim okolnostima. Po mogućnosti, već kod prvog detaljnog pregleda morao bi da bude prisutan CT-mozga (neinvazivna metoda pregleda), ako se ne radi o sasvim banalnim i laganim simptomima. CCT je za anamnezu konflikta od velikog značaja jer se na osnovu njega konflikti mogu ciljano ispitati. Na snimku se već može odrediti njihova osnovna biološka vrsta i tema. Za vrednovanje je dovoljan CCT u standardnim presjecima (paralelno sa bazom lobanje), bez kontrastnog sredstva, gdje je doza zračenja minimalna. Za Novu medicinu je neprimjereno praviti snimak magnetne rezonance (NMR) umjesto CT-a. Ovaj pregled traje duže, psihički opterecuje i o dejstvu na organe se još suviše malo zna. Osim ovog, snimak NMR ima i tu manu da na njemu ne možemo da vidimo konfiguracije mete oštrih prstenova u mozgu, jer se on ravna samo prema molekulama vode. U svakom slučaju NMR se može savjetovati za pcl-fazu i naročite specijalne preglede, jer su nakupine glije i edem na ovim snimcima veoma lijepo predstavljeni (što jedan strucnjak može da vidi i na CT-u). Osobina NMR je da veoma dramatično predstavlja organske i cerebralne promjene, tako da je pacijentu pruzen utisak da, na primjer, ima veliki tumor na mozgu dok to na osnovu CT-a izgleda mnogo manje dramatično.

Ovdje ćemo se još osvrnuti na niz praktičnih pitanja. Tako će se u budućnosti, u Novoj medicini, pacijentu koji ima karcinom debelog crijeva savjetovati da što prije, po mogućnosti prije konfliktolize, proguta TBC bacile, čime bi se danas moglo doći u koliziju sa nekim zakonima i propisima. Stoga ne vrijedi pričati šta bi se sve kod nekog optimalno moglo učiniti, ako je ovaj put praktično zabranjen.

IZRACUNAVANJE TOKA KONFLIKTA OD MOMENTA DHS-a

Ne dajite nikad ishitrene dijagnoze i prognoze, sve dok ne upoznate dužinu trajanja i intenzitet, odnosno masu konflikta i dok ne bude jasno da li je konflikt realno riješiv. Neki konflikti izgledaju teoretski lako rješivi, dok u stvarnosti to nisu, jer je pacijent zarobljen u različitim prinudama. On npr. ne može da ostavi svoje radno mjesto, ne može da proda svoju firmu, ne može da se razvede, ne može da raskrsti sa svojom svekrvom itd. . Ako sve ove tačke, bitne za mogućnost rješenja konflikta, nisu izvodive, onda se mora pokušati sa prijateljima, rodacima, poslodavcem, bankom, itd. naći najbolju mogućnost rješenja konflikta. Kao treća varijanta, ostaje mogućnost rješenja konflikta na duhovnom nivou. Tek tad se ima tačka oslonca za prognozu. U najvećem broju slučajeva će se zajedno s pacijentom pokušati rješenje njegovog konflikta. S druge strane, postoje i konflikti koji ne smiju biti riješeni, a o kojima smo već govorili.

Zapamti:
Najvažnije je umiriti pacijenta, jer ogromna većina preživljava. Pacijenti moraju uciti da razumiju da je ono što je gledano kao "bolest" u stvari osmišljeni biološki naročiti program prirode. Dakle, nešto što ima smisla, nešto u principu dobro ne treba da bude suzbijeno nego ga treba razumijeti. Samo eventualne komplikacije moramo probati da izbjegnemo. U rjedim slučajevima, konflikt ne treba ili ne smije da bude riješen.

CEREBRALNI NIVO: POSMATRANJE TOKA I TERAPIJA CEREBRALNIH KOMPLIKACIJA

Nova medicina nije takva da bi se mogla podijeliti na discipline koje bi se bavile pojedinim dijelovima ciklusa, npr. samo konfliktolizom ili samo konplikacijama, nego je u pitanju sveobuhvatna medicina koja mora istovremeno da obraća paznju jednako na sve dijelove jednog SBS-a.

Precizno posmatranje cerebralnih procesa za vrijeme ca- i pcl-faze je pozeljno ali nije conditio sine qua non . Kako je cerebralni proces sinhron sa procesima na ostala dva nivoa, o njemu se, ako se ima iskustva, može zaključiti iz CT-a mozga.

CT mozga se može dobro prosuditi bar u pogledu hemisfera velikog mozga, jer svaki ekspanzivni proces se ocituje potiskivanjem i deformacijom u predjelu rogova lateralnih komora i cisterni. Za razliku od područja psihičke terapije, gdje vam nisam mogao dati puno konkretnih pravila ponašanja, ovdje to mogu:

1. Ako je konflikt, odgovoran za bolest pacijenta, još aktivan, onda se u ovom stadijumu pred rješenje konflikta treba uraditi CT-mozga.
   1. CT-mozga je vazan za prosudivanje starih oziljaka mozga, jer pacijent nam može "samo" ispričati svoje konflikte, a kako su se oni projektovali na mozak i koji biološki konflikt je u pitanju možemo da vidim samo iz CT-a.
   2. CT-mozga je vazan zbog kasnijeg poredenja, jer često na prvom CT-snimku ne postoji, dok na kasnijim CT-snimcima može da se vidi perifokalni i intrafokalni edem Hamerovog žarišta.
   3. CT-je naročito vazan da bi se potvrdilo da li je kod terapije "ulovljen" pravi konfliktni sadržaj. Normalno se to zna i bez CT-a, ali nekad postoje kritični sumnjivi slučajevi, naročito kod recidiva DHS-a.
   4. Za pacijenta je važno da sam može da vidi kako stvar protiče, što mu ovdje možemo demonstrirati da bi ga umirili. Kad pacijent vidi da je ljekar siguran u ono što tvrdi i on se umiri. Osnovna zapovjest je - izbjegavanje panike.
2. Ako je kod pacijenta odgovorni konflit već riješen, onda je CT- mozga od velike važnosti i treba ga uraditi što je moguće brze jer:
   1. Epileptoidna kriza koja se iscekuje može da da komplikacije koje bi trebalo da se unaprijed procijene. Ovom metodom se npr. srčani infarkt može predvidjeti sa tačnošću od plus ili minus 14 dana, ako se zna kad je bila konfliktoliza i kako izgleda CT- mozga.
   2. Kod pacijenata gdje nismo sigurni po pitanju momenta konfliktolize (ona ne mora biti u istom momentu kao i DHS), bez CT-snimka možemo biti iznenadeni pojavom moždanog edema.
   3. Od CT-a mozga treba da zavisi eventualna medikamentozna terapija u pcl-fazi.
3. Uvid u tok SBS-a nam, pored psihičke kontrole, daje i kontrolni CT- mozga. Ovaj pregled je skoro jednostavniji od pregleda CT- snimaka organa, jer edemi ozdravljenja na organima nisu uvijek jednostavni za prosudivanje.
   1. Pacijent i ljekar su zadovoljni ako mogu da procjene tok SBS-a
   2. Za pacijenta je narociito važno ako može da prepozna tačku preokreta nakon koje se ide u pravcu normalizacije kad više ne postoji opasnost.
   3. Uvid u stanje otecenosti mozga daje nam dobru mogućnost za prosuđivanje kod doziranja kortizona itd., čijom upotrebom uspijevamo da zakočimo otičanje mozga i organa. Ova terapija, s jedne strane, smanjuje rizik, dok s druge strane ima tu manu da produzava pcl-faze SBS-a. Često pacijenti, naročito ambulantni, do sljedeće kontrole ulove jedan novi konflikt o kojem neće da pričaju jer im je vjerovatno nelagodno, a mi ga na CT-snimku mozga vidimo. Znati takve stvari je veoma važno. Ovi novi aktivni konflikti ne mogu da se vide na snimcima NMR.

ZVIJEZDA VODILJA TERAPIJE: KODOVI NASEG MOZGA

Prvo da se osvrnem na moguće kritike religioznih poletnika koji će, vjerovatno, da kazu da se ja ravnam prema čovjeku, a ne prema bozjem zakonu, šta god da pojedini vjerski pravci pod ovim zakonom podrazumijevaju. Ovo je samo upola tačno. Čovjek kao bozje stvorenje ima svoje mjesto unutar čitavog bozjeg kosmosa. Ovo mjesto mu je dodjeljeno na osnovu kodova njegovog mozga.

Svaka životinjica razumije kodove svog mozga, koji su kod nje postavljeni slično kao i kod čovjeka. Nijedan lav ne ubija više plijena nego što mu je potrebno da se zasiti. Za razliku od njega, čovjek pronalazi atomsku bombu pored ostalih oruzja za masovno uništenje i već može

kompletnu zemaljsku kuglu, teoretski više puta, da razori. Dakle, u kodu izvjesnih ljudi ili naroda mora da se nešto dogodilo, mora da je razoreno nešto zbog čega su uzeli ovaj paranoidno-megalomanski potpuno protivprirodni način zvota, koji se naziva civilizacijom, a koji nije predviđen kodovima našeg mozga, nego predstavlja iskakanje iz kolosijeka.

Takođe, ovdje više nije moguće sjediti na dvije stolice, s jedne strane zivjeti u skladu sa civilizacijom, a s druge strane bio-logično u skladu sa kodovima našeg mozga.

Kako treba terapirati jednog djeda koji je dobio DHS jer su ga u skladu sa civilizacijom strpali u staracki dom, gdje on, prema kodovima svog mozga, uopšte ne pripada. Drustvo očekuje da će on ovdje da se "prilagodi". Dakle, mi bi morali pokušati da mu riješimo konflikt protiv njegovih kodova, što je vrlo problematično, da ne kazem protivprirodno. Sigurno je da postoje prinude i konstelacije gdje se rješenje konflikta u skladu s kodovima ne može realizovati. Ali to sa samim principom nema nikakve veze. Put do jedne nove svijesti o ponašanju u skladu s ovim kodovima, biće dugacak.

Veliki svjetski revolucionari i reformatori većinom polaze od toga da su svi ljudi isti i samo treba imati optimalan sistem da bi se njima moglo optimalno društveno dirigovati. Ovo je bilo pogrešno. U kodove našeg mozga spada takođe familija i okolina, koja je u skladu s ovim kodovima. Jednostavno, ne može imati smisla posmatranje čovjeka kao pojedinačne individue jer to unaprijed programira konflikte sa našim vlastitim kodom.

Smisao i svrha ovog pretresa bi bili da vi više ne pitate kako izgleda sasvim konkretno terapija raka. Pametni harizmatični ljekar će bez daljnjeg razumjeti šta ja ovim hocu da kazem. Pitajte majku kako lijeci brigu svog djeteta i ona će u momentu odgovoriti da ne zna. Ali do sada joj je uvijek polazilo za rukom da svoje dijete utjesi i oraspolozi.

Kad bi pokušao da vam gurnem u ruku seme, što bi bilo besmisleno, onda bi površni ili slijepi medicinari dobili nove teškoće, jer pacijent ne ostaje da stoji u bezvazdusnom prostoru, on misli, osjeća i nadalje se sve u njemu kreće. Kako rekoh, nema vremena za kovanje dugačkih terapijskih planova. Već samo kriminalisticko njusenje pacijentovog konflikta, o kome on do tad nije ni sa kim mogao da priča, pokreće kamen na kotrljanje. Dolazi ponovo vrijeme velikih pravih ljekara, obdarenih miloscu poznavanja ljudskog bića, kojih je nekad bilo i koji su u tzv. modernoj medicini gurnuti u pozadinu, nasuprot "maherima", medicinskim inzenjerima koji zahtijevaju da im se glupost još pozlati.

Još jedan praktičan recept mogu da vam dam: ne gurajte pacijenta nikad u paniku, jer on od tog može da umre. Sa Novom medicinom i onako ne mora da ima paniku. On veoma dobro može da razumije šta se tu dešava ili mora da se desi. Skoro svi pacijenti (95% i više) prebole svoje oboljenje raka ako izbjegnu paniku. Mnogi pacijenti će ponovo, jednom, doživjeti novi konflikt i novi rak. Ovo je sasvim normalno i upravo ovo je život. Ali ovo uopšte nije tako loše ako čovjek ima pametnog ljekara, koji na to normalno gleda.

Cvrste seme su zabranjene. One nisu u skladu sa različitim psihičkim situacijama i konstelacijama. Što je za nekog kanarinac, za drugoga je vjerovatno njegov dvorac. Oba konflikta su od iste važnosti i vrijednosti i samo glupak to ne vidi. A savjetovati glupog kako da čini pametne stvari je corav posao.

I kako ne mogu da postavim čvrsta pravila kako se kod jednog pacijenta treba psihoterapeutski postupati, još manje mogu da postavim čvrsta pravila kako se treba odnositi prema rodacima i prijateljima pacijenta ili njegovom šefu, radnim kolegama itd. da bi i oni saradivali. Ovo ostaje prepušteno umijecu ljekara i njegovom istancanom osjećaju. Vi ćete u ovom području doživjeti mnoge neuspjehe, kao što sam ih doživio i sam. I često rodbina i pacijentovi najblizi uopšte nisu zainteresovani da stric, djever ili otac ostanu u životu, jer se time pitanje nasljedstva još više razvlaci. Pametnima ne pričam ništa novo. Jednostavno, postoje granice terapijskih mogućnosti.

ORGANSKI NIVO: TERAPIJA ORGANSKIH KOMPLIKACIJA

Ko za mene tvrdi da sam protiv operativnih zahvata, onda me taj nije razumio. Ja sam sâm pronašao tzv. "Hamerov skalpel" koji sijece dvadeset puta oštrije nego uobičajeni skalpel. Ja sam za to da se primjeni sve što pacijentu može pomoći, ukoliko to ima smisla.

Kod pet stvari su dosadašnji hirurzi polazili od pogrešnih pretpostavki:

1. Oni nisu znali da je rak na organu relativno nevazan i da se on automatski zaustavlja prebacivanjem koda u mozgu. Ostaci ovog procesa, kojeg smo nazivali oboljenje raka, za organizam su od manjeg značaja. Oni principijelno ni u kom slučaju ne smetaju organizmu da se dobro osjeća. Navodno, ovo do sada nisu znali medicinari školske medicine, u koje se u prvom redu ubrajaju hirurzi.
2. Dok su simptomatski medicinari operisali organe, nisu znali o njihovim vezama sa kompjuterom-mozgom. Nemajući pojma o ovim vezama, oni su, u prostodusnoj bezbriznosti, jurili da sve narkotisu i operisu. Još su najnaivnije neurohirurzi operisali tumore mozga, od kojih su većina bili u stvari relativno bezazlena Hamerova žarišta, već zacjeljena ili duboko u fazi ozdravljenja.
3. O psihi hirurzi nisu i tako nikad ništa htjeli da čuju. "Ah, gospodine Hamer, kakve veze ima psiha sa kostima?"
4. Hirurzi, takođe, još nikad nisu culi za dešavanja u vegetativnom nervnom sistemu, koja protiču na sasvim određen način kod oboljenja raka. Ako znanje o ovom uzmemo u obzir, možemo da dodamo da za pacijenta koji je "bio obolio" od raka pa, u međuvremenu, doživio konfliktolizu i nalazi se u fazi ozdravljenja, operacija predstavlja ogroman rizik zbog narkoze, jer se pacijent nalazi u dubokoj vagotoniji. Osim toga, on ima edem mozga, što je apsolutna kontraindikacija za operaciju koja nije od životne važnosti, pogotovo ako Hamerovo žarište leži u moždanom stablu.
5. S druge strane, ako je pacijent još u fazi aktivnog konflikta, tumor će nakon operacije da raste dalje. Tako da je operacija i u ovoj fazi nepotrebna i kontraindikovana, jer pogođeni tako sigurno dobija recidiv i novu paniku kad cuje da tumor opet napreduje.

PACIJENT DONOSI SVE ODLUKE O ZAHVATIMA NA SVOM TIJELU

Nova medicina i njeno razumijevanje od pacijenta neminovno prave partnera, kojem ljekar može da ponudi svoju pomoć. Siguran sam da će se velika većina pacijenata u budućnosti odreći hirurske pomoći kad je u pitanju odluka da li njihove bezazlene izrasline treba da se odstrane ili ne. Operacija u vagotonoj fazi je, bez daljnjeg, ogroman rizik, jer u ovoj fazi postoji naročita sklonost ka gnojenju i krvarenju. Opasnost od komplikacija je ogromna. Ako se rak uopšte hoće operisati, onda to treba učiniti tek nakon završene faze ozdravljenja.

Kako kod većine pacijenata ne postoji nikakva neophodnost operacije, ubjeđen sam da će se vrlo rijetki od njih pod ovim novim uslovima upustiti u to. Jer će svako prvo dobro da razmisli.

Moja procjena je da će se broj operacija tumora u budućnosti svesti na 10% od današnjeg

broja. Pa i ove operacije će da budu bezazlene, samo odstranjivaenje mehaničkih prepreka, a ne, kao do sada, bombastične operacije sakacenja sa ekscizijom "duboko u zdravo tkivo".

Istina je da će proci još neko vrijeme dok strah od raka, duboko ukorjenjen u našoj svijesti, bude zamjenjen uravnotezenim načinom posmatranja, koji ne treba nikog da obeshrabri.

Nasuprot ovom, nama treba "mala hirurgija" za odstranjivanje malih komplikacija, kao što su: drenaza ascitesa u venu femoralis, drenaza perikarda u pleuru i za slične važne male zahvate, koji bi pacijentu uštedili mnogo toga, a koji tek nakon novog postavljanja indikacija dobijaju svoj smisao. Ako jedan ascites više ne važi za "početak kraja" kao što je to bio slučaj do sada, nego za radosno pozdravljen znak ozdravljenja, čovjek se potpuno drukčije odnosi prema komplikacijama ovog dobrog simptoma.

ALTERNATIVA PUTEM PRIRODNOG ODSTRANJIVANJA RAKA

Veoma sam ponosan da mi je, kao starom medicinskom kriminalistickom inspektoru, pošlo za rukom da otkrijem da su bakterije naši visokospecijalizovani prijatelji i besplatni pomagaci, naši "simbioti". Pa, zasto da ne iskoristimo njihovu pomoć?

Odstranjivanje karcinoma debelog crijeva putem bezazlenih bakterija tuberkuloze tipa Bovinus je sigurno mnogo prirodnije i manje opasno od agresivne operacije stomaka. Osim toga, pacijent se pri tom osjeća dobro. Mora se prvo skupiti iskustvo sa ovom novom vrstom biološke terapije. Svakako da će indikacija za ovakvu biološku operaciju veoma zavisiti od lokalizacije tumora, a osim toga treba znati da li se ovakav tumor operise biološki ili mehanički, na primjer zato što može da napravi opstruktivni ileus.

Dvije teškoće moramo da uzmemo u obzir:

1. 3. Zbog ignorantnog, skoro postignutog iskorjenjivanja TBC, mnogi ljudi danas nemaju mogućnost da tumor crijeva razgrade i odstrane tuberkulozno prirodnim putem. Takve pacijente često moramo da operisemo.
2. 4. Kako se tuberkulozni bacili razmnozavaju u simpatikotonoj fazi, ne bi bilo dovoljno tek po postavljanju dijagnoze pacijentima propisati par njih. Naročito ne bi bilo primjereno ako su pacijenti u pcl-fazi, kad se mykobakterije više ne mogu razmnozavati.

Moraćemo da pisemo nove udzbenike, sa novim indikacijama, jer mi polazimo od sasvim nove osnove.

NEKOLIKO RIJECI O ZRACENJU

Takozvana terapija zračenjem ima navodni cilj da cvorove raka ili izraslinu dovede do nestajanja. Ova čisto simptomatska indikacija sada otpada. Uprkos tome postoji mogućnost egzistencije limfnog cvora, koji predstavlja čisto mehaničku smetnju, a do kojeg se operativno ne može lako doći. U tom slučaju se ovaj cvor može elegantno ozraciti, tako da mehanička prepreka (npr. kod tzv. "Hodzkina") bude odstranjena. Stoga, prije nego što sva kobaltna oruzja završe u naftalinu mora se jedno ostaviti za ovakve naročite slučajeve.

Dragi čitaoci, dok naucite da razumijete moje misli, vi ćete lično vidjeti da one imaju nepobitnu logiku, što su uostalom morali da priznaju i moji protivnici. Naravno da je u početku veoma teško skoro sve dosadašnje u jednom potezu odbaciti, zatvoriti dvije trećine skupih bolnica u kojima su se provodile operacije sakacenja tumorskih pacijenata i u kojima su pravilo bile naknadne terapije - usqe ad finem . Svaki je pacijent presrećan ako još jednom živ izidje iz ovakvih horor-zdanja. Ovo se mora mijenjati. Vremena medicinskih laznih bogova su prošla. Ja najavljujem novu eru, eru Nove medicine.

PROBNA PUNKCIJA I PROBNA EKSCIZIJA

Probna punkcija i ekscizija postaju praktično potpuno suvišne nakon razumijevanja Nove medicine, koja zagovara da na istom mjestu na organu, i u slučaju raka, nailazimo uvijek na iste histoloske formacije. Prema našim iskustvima, znamo da CCT može da dâ sigurniju informaciju o nekoj histoloskoj formaciji, nego probna ekscizija.

Kod sarkoma kostiju je probna ekscizija skoro uvijek početak katastrofe. Jer, kalusna tečnost, koja je pod pritiskom, probija sebi put kroz otvoreni periost (periostni sav puca) u okolno tkivo, gdje prouzrokuje ogroman sarkom. Ne uradi li se probna ekscizija, okolno tkivo bi bilo "samo" spolja oteceno, jer kroz periost prolazi tečnost, ali ne i kalusne ćelije. Onda imamo dešavanje kao kod akutnog zglobnog reumatizma, koji se nakon izvjesnog vremena spontano povlači.

Fatalne posljedice može da ima punkcija tamo gdje biva otvoren tzv. hladni absces, npr. karcinom mliječne zlijezde u pcl-fazi, kad se dojka otvara spolja. Onda dolazi do smrdljivog tuberkuloznog iscjedka iz dojke, što sve skupa može da završi skorom amputacijom. Na isti način, amputacijom, u današnje vrijeme završava i otvorena osteoliza u fazi ozdravljenja, gdje hemoterapijom biva samo privremeno prekinuto curenje kalusne tečnosti.

Probna punkcija i probna ekscizija će u budućnosti u Novoj medicini biti primjenjivane samo u nekim, rijetkim slučajevima.

NEKOLIKO RIJECI O HIRURSKIM INTERVENCIJAMA

Većina današnjih operacija su operacije tumora. Pri tome se hirurg orijentise prema nalazu histologa, koji jedan proces deklarise kao dobrocudan ili kao zlocudan. Međutim, mi smo u međuvremenu saznali da sve nekroze pod upravom srži velikog mozga prave "tumore ozdravljenja", odnosno bezazlena ćelijska razmnozavanja, koja se smiju operisati tek onda kad predstavljaju mehaničke prepreke ili kad su za pacijenta psihički neprihvatljiva, a koja su u školskoj medicini do sada označavana kao zloćudni tumori (limfomi, osteosarkomi, čiste bubrega, čiste jajnika). Kod tumora pod upravom starog dijela CNS-a, hirurzi su nam potrebni koliko i lovci u sumama bez vukova. Pri tom se mora tačno diferencirati koliki će npr. biti tumor crijeva kad dođe do konfliktolize. Ako je tumor još relativno mali, onda se može poci od toga da, čak i u slučaju ako bacili TBC nisu prisutni, ne može da dođe do komplikacija. Ali ako je tumor toliko velik da svakog trenutka može mehanički da zatvori crijevo, onda se mora sasvim tačno ocijeniti da li će se cekati faza ozdravljenja, s nadom da će u njoj da krene tuberkuloza i razgradi tumor. U svakom slučaju, pacijentu se mora podrobno objasniti da ovo predstavlja rizik kao i sama operacija. Za operaciju bi bio povoljniji slučaj ako je pacijent u ca-fazi, jer u pcl-fazi narkoza, zbog vagotonije, donosi veći rizik. Mora se naglasiti da je sam pacijent šef postupka i mi mu moramo objasniti sve "za" i "protiv".

U Novoj medicini takođe postoje hirurske indikacije negativne vrste. Na primjer, kod ovarijalne ili bubrezne čiste, koje protiču otprilike u ritmu trudnoće: treba im devet mjeseci da bi indurirale i mogle da preuzmu od organizma im predviđenu funkciju. U ovih devet mjeseci ne smiju se operisati, jer su u ovih devet mjeseci čiste srasle sa ostalim trbusnim organima, gdje se prolazno opskrbljuju krvlju u nedostatku vlastitog arterijskog i venskog krvnog sistema. Ovo biološko dešavanje je do sada pogrešno shvatano kao "zloćudni infiltracioni tumorski rast". Dokaz za ovo je uvijek nanovo liferovan time što su ovi infiltrirani dijelovi rasli, poslije operacije, onoliko vremena koliko je preostalo do devet mjeseci i nakon toga morali biti ponovo operisani: Zbog toga su ovi tumori imponovali kao naročito maligni. Kod ovakvih prebrzih operacija, sa neznanjem dosadašnje medicine, operisali su se dodatno i svi infiltrirani organi, tako da je abdomen na kraju bio još samo jedan torzo, a o konfliktima koje je pacijent dobijao u toku ovoga necu ni da govorim. Međutim, ako se sačeka devet mjeseci, onda kod malih cista do 12 cm i ne mora da se operise, jer ove čiste ispunjavaju funkcije lucenja hormona, odnosno lucenja urina, kako je to predviđeno od strane organizma. Samo u ekstremnim slučajevima, kad ove čiste prave velike mehaničke smetnje, indikovana je operacija čiste, ali tek nakon induracije, odnosno poslije devet mjeseci. Takva operacija onda predstavlja tehnički mali zahvat, jer su sve adhezije u međuvremenu odlijepljene i cista je okruzena grubom kapsulom.

OPSTA PRAVILA PONASANJA

Ovdje takođe moramo praviti razliku između ca-faze i postkonfliktoliticke ili faze ozdravljenja.

Ca-faza:
Strogo su zabranjene sve kure mrsavljenja (iako u ovo vrijeme pacijentu one vrlo lako padaju), jer mogu da završe smrtno.

Vrlo su opasna uzbudenja svake vrste, jer svako uzbudenje, zbog najmanjeg razloga, može da eskalira (zbog već postojece simpatikotonije) i da kod pacijenta dovede do iskakanja "sljedećeg osiguraca", što znači da on vrlo lako može da doživi sljedeći DHS. Prag je u ovoj fazi veoma snizen, tako da pacijenti lako mogu da obole dodatno.

Sredstva za smirenje svih vrsta samo zamagljuju sliku i skrivaju u sebi opasnost da od jednog akutnog konflikta naprave subakutni viseći konflikt. U osnovi, pacijentu su za rješenje njegovog konflikta potrebni uslovi koji odgovaraju njegovom kodu u mozgu. Kako naše današnje društvo ima sve manje veze sa ovim kodovima, pozeljno je da ono bude u kracem ili duzem vremenu u skladu s tim promjenjeno. U okvirima racionalnog načina razmišljanja, u principu važi to da je bitnije kako čovjek "izgleda", nego kako se "osjeća". Na kraju bolesnici postaju kao djeca (regresivni način ponašanja). Pacijent izlazi iz svog konflikta panike pošto se osjeti smirenim i rasterečenim, isto kao što životinja riješi konflikt kad osjeti svoju zastitničku jazbinu, gnijezdo, svoju majku, svoje stado, copor, sabraću.

Pcl-faza:
Ljudima bi trebalo savjetovati da uce od životinja. Svaka životinja koja je u fazi ozdravljenja ponaša se mirno, dovoljno spava i opušteno ceka da joj se vrate normotone snage.

Nijedna životinjica u ovoj fazi neće izici na sunce bez velike potrebe, jer one imaju edem mozga i njihovo instinktivno ponašanje, u skladu sa biološkim kodom, kaze im da direktno suncevo zračenje na ovaj edem mozga može samo da bude loše. Vidio sam pacijente koji su umrli od ovog. Vruce mjesto Hamerovog žarišta može se osjetiti na poglavini, tako da je čisto ludilo tako vrelu glavu stavljati još na direktno sunce.

Stavljanje hladnih kompresi na mjesto vrelog Hamerovog žarišta je prava stvar, naročito noću, jer noć i tako predstavlja vagotonu fazu normalnog dnevnog ritma. Moji pacijenti većinom se muce noću i to uglavnom do tri, četiri sata, kad se organizam ponovo prebacuje na dnevni ritam. Mnogi od mojih pacijenata su sa velikim uspjehom uspjevali da prebrode ovo vrijeme do tri sata tako što su popili solju kafe i pokušali da citaju. Nakon toga su mogli, pri "poludnevnom ritmu", da spavaju ne tako čvrsto, ali sasvim dobro. Ova mjera ima smisao tek kod veoma teškog edema mozga, jer u 90% slučajeva ona nije uopšte potrebna, pošto nosi sa sobom odugovlačenje prebacivanja na normalni dan-noć ritam, ali ako stavljanje na glavu hladnih kompresi za vrijeme noćnog perioda duboke vagotonije umiruje, onda se to mirno i dalje može činiti..

Prvo šta pacijenti moraju da nauce u pcl-fazi je :

Biti mlitav i umoran je dobro, to je ozdravljenje, to je normalno i nakon faze ozdravljenja iščezava samo od sebe.

Prema školskoj medicini, ovo zvuci drukčije:

"Biti mlitav i umoran je znak teških poremecaja krvotoka, rak je doveo cirkulaciju do potpunog sloma i to je početak kraja."

Drugo što pacijent mora da nauči je:
Bolovi i otoci su dobar znak faze ozdravljenja.
Oni su većinom neprijatni, smetaju, nekad su teško izdrživi, naročito ako postoje uz ascites, pleuralni izliv ili kod rastezanja periosta zbog otoka kostane srži, ali oni nisu razlog za paniku i nakon izvjesnog vremena nestaju kako su se i pojavili. Oni ni u kom slučaju nisu nešto loše, nego su znači faze ozdravljenja koje ceznjivo isckujemo.

Prema školskoj medicini, ovo zvuci ovako:

Bolovi i otoci su sigurni znači bliske smrti oboljelog od raka. Najbolje je da se već kod prvih bolova počne sa morfijumom, da se pacijent ne bi mucio (a na odjelu "cirkus" neće dugo trajati). "Gospodine XY, nazalost mi sada ne možemo ništa više za vas da učinimo, ali muciti se ne morate, jer mi imamo ovdje veoma dobra sredstva protiv bolova. Zar ne, sestro Matilda, necemo štedjeti, najbolje da odmah danas počnemo s tim!"

Razumijete li sad, dragi čitaoce, zasto se ne može voziti istovremeno na dva kolosjeka? Jednostavno je objektivno netačno ono što tzv. školski medicinari ovdje kazu. Prividno to izgleda tačno jer pacijent na morfijumu stvarno umire i onda je veliki glupi šef odjela ponovo bio prividno u pravu. Ali, takođe, ja i ti, dragi čitaoce, umrli bismo za dvije ili tri sedmice na morfijumu, sa karcinomom ili bez njega.

Kod morfijuma i njegovih tzv. derivata je loše to da su to simpatikotoni ćelijski otrovi, koji normalne vibracije našeg organizma tako snažno mijenjaju, da pacijent nakon prve injekcije gubi svaki moral i ostaje bez sopstvene volje, i kao dijete samo još vapi za morfijumom. A svi takozvani tumorski pacijenti, prije ili kasnije, dobiju morfijum, najkasnije kad postanu nemirni ili počnu da dobijaju bolove, ponekad staviše protiv svoje volje ili bez njihovog znanja.

Ali ni sam pacijent zaista neće više ništa da zna, pošto ga je prognoza "nema više šansi" glupog velikog šefa odjela (došlovno gospodar života i smrti, kao jedan od velikih inkvizitora) poslednjim udarcem malja oborila na pod.

Posljedice morfijuma su takve da cijeli organizam biva primiren. Pacijent uskoro gubi moć razgovora, ne jede ništa, crijevo je u mirovanju (paraliza crijeva), nakon nekoliko dana može da umre od gladi. Niko se ne trudi da sve ovo pacijentu predoci.

I kad samo pomislimo da sve to nije moralo da bude i da su ovi jadni ljudi samo zrtve ignorancije šefova odjela i profesora koji polaze od pogrešnih pretpostavki, a pri tom se drže kao živi bogovi, onda nam se dize kosa na glavi, kao što se digla i samom sudiji kad mu je neuroradiolog Univerziteta u Tibingenu u lice rekao da on nema nikakvog interesa da sazna da li je Hamer u pravu.

Samo Bog može smrću da okonca život svojih bića. Dokle god zivimo, svi mi, svaki čovjek, životinja i biljka, imamo osnovno pravo svakog bića - nađu. Izigravati Boga i htjeti jednom čovjeku uzeti nađu - najgori je zlocin činične naduvanosti i gluposti. Svi oni su svojim pacijentima, koji su im vjerovali, iz arogancije i bezumlja ukrali posljednju nađu.

MEDIKAMENTI U TERAPIJI

Medikamenti simbolisu prividni napredak moderne medicine. Mnogi pacijenti dobijaju dnevno po 10 do 20 različitih vrsta medikamenata, za i protiv svega mogućeg. Ljekar koji ne prepisuje ljekove i nije pravi ljekar. Što su medikamenti skuplji, cine se boljim.

Bio je to veliki blef. Ankete su uvijek pokazivale da ljekari gotovo nikako ne uzimaju ljekove.

Pri tom je bilo najgluplje to da se održalo vjerovanje da medikamenti djeluju lokalno. Mozak s tim prividno nije imao ništa. Kao da bi se jedan kompjuter, kao što je naš mozak, mogao naokolo "vuci za nos". Kao, mozak neće primjetiti šta carobnjacki učenici, sa svojim inijekcijama, tabletama i infuzijama naokolo prckaju.

Pri tom, praktično, nijedan medikament ne djeluje direktno na organ, ako se izuzme lokalno dejstvo na crijevo kod uzimanja nekog otrova ili medikamenta. Svi ostali medikamenti djeluju centralno, što znači da na organ djeluju preko mozga. U negativnom slučaju, njihov je efekt praktično efekt koji trovanje mozga, odnosno njegovih različitih dijelova pokaze na organskom nivou.

Primjer:

Na jednom kongresu kardiologa pitao sam jednog profesora, koji je opisao dejstvo nekog medikamenta na srce (uticao je na stabilizaciju srčanog ritma), da li je on siguran da medikament djeluje direktno na srce, a ne preko mozga. Odnosno, da li medikament takođe djeluje na transplantirano srce. Na ovo profesor nije znao da odgovori: rekao je da to još nije ispitivano i da transplantirano srce može, naravno, da radi samo pomoću pejsmejkera.

Sam digitalis, penicilin i sredstva protiv gripa djeluju "samo" na mozak. Osim hormona, vitamina i enzima, praktično svi medikamenti djeluju preko mozga. Npr. do sada se zamišljalo da digitalis zasicuje srčani mišić. Danas znamo da on djeluje cerebralno na srčani relej.

U toku faze ozdravljenja je u principu dobrodošla pomoć svakog medikamenta simptomatskog dejstva, koji bi pomogao i podržao ovu fazu. Dakle, ljekar Nove medicine nije u principu protiv medikamenata, iako polazi od pretpostavke da je većina procesa već od majke prirode optimirana. Mi znamo da krace trajanje konflikta i time manja konfliktna masa u većini slučajeva ne iziskuju potrebu za podrskom medikamentozne terapije. Znači, ostaju samo slučajevi koji bi u prirodi završili letalno, a kojima mi, zbog ljekarske etike, moramo naročito pažljivo prici.

Pri tom se uzimaju u obzir naročite kritične tačke u protoku faze ozdravljenja, koje kod izvjesnih konflikata i naročitih programa zahtjevaju specijalnu paznju. Ovo su npr. epileptične krize (vidi odgovarajuće specijalno poglavlje) kod lijevog i desnog srčanog infarkta, pneumonijske krize, hepatičke krize itd.. Ove krize u današnje vrijeme protiču sa velikim procentom smrtnosti. I u budućnosti ćemo ovdje gubiti najviše pacijenata. Sad imamo tu prednost da znamo šta nas očekuje, tako da možemo unaprijed da se suočimo sa ovim očekivanim dešavanjima i praktično da ih presretnemo. Nema koristi ako kazemo da smo smanjili učestalost pneumonije tako što je sad nazivamo karcinom bronha, jer pacijenti umiru od karcinoma bronha. Onda smo jednoj bolesti samo promjenili etiketu.

Ali ako tačno znamo kad možemo da računamo sa pneumonijskom krizom i šta možemo da učinimo, u ovom iscekivanju, da bi povoljno uticali na ovaj u principu neophodan biološki proces, npr. antibioticima i kortizonom, onda je to potpuno novi, ali logičan momenat u Novoj medicini, pa čak i tada kad je u pitanju koristenje istih sredstava kao i u školskoj medicini, jer je shvatanje čitavog procesa unaprijed sasvim različito.

Na primjer:

Ako se kod pneumonije zna da je konflikt straha za revir trajao samo tri mjeseca, onda znamo da pneumonična kriza, odnosno epileptoidna kriza neće završiti smrtno i ako se medikamentozno ništa ne učini. Pacijent i ljekar su ovim smireni.

Ali ako je konflikt trajao devet mjeseci, ili duže, onda ljekar u Novoj medicini zna da je epileptoidna kriza pitanje života i smrti, ako se ništa dodatno ne preduzme. On mora sebe i pacijenta pripremiti na to, da bi pacijent mobilisao sve svoje snage, a on iscrpio sve medikamentozne mogućnosti. U slučaju pneumonije, dali bi se antibiotici, kao i ranije, ali takođe i velike doze kortizona, i to u stvari neposredno pred epi-krizu, što se do sada nije radilo, da bi se prebrodila kritična tačka, koja uvijek nastupa neposredno nakon vrhunca krize. Kritična tačka se sastoji iz toga da nakon vrhunca epi-krize ponovo nastupa vagotonija, koja ovog puta ne ulazi u vagotonu dolinu nego treba da iz nje izvede.

Za ovo naglo mijenjanje pravca, organizam ima u programu, kao što već znamo, epi-krizu. U 95% slučajeva dovoljna su pomoćna sredstva našeg organizma. Ostalih 5% su oni koji u prirodi, zbog nedovoljne epi-krize, umiru u vagotonoj cerebralnoj komi (edem mozga) usljed zakazivanja centra za disanje.

Sljedeći primjer:

Kod nefrotskog sindroma, posredstvom Nove medicine, tačno znamo o kakvom je uzroku ovdje riječ. Naime, u pitanju je pcl-faza karcinoma sabirnih kanalića bubrega i gubitak bjelancevina putem sekreta rane u području tuberkuloznog, kazeoznog procesa. Nakon ovog, znamo tačno šta treba da cinimo. Ako pacijent nije u stanju, iz nekakvog razloga, da nadoknadi ovaj gubitak oralnim uzimanjem bjelancevina, onda ga moramo nadoknaditi mi putem infuzija albuminima, koje substituisu hipoalbuminemiju dok ne protekne faza ozdravljenja. Kod ascitesa, koji predstavlja pcl-fazu peritenoealnog karcinoma, možemo pacijenta već pripremiti na to da će ascites da dođe čim on riješi svoj konflikt (atak na stomak). Tako pacijent može da pozdravi ascites kao dobar znak i da ga shvati kao zadatak koju on treba da riješi. Ukoliko ima TBC-bakterije isto ovako treba da shvati i pojavu noćnog znojenje sa subfebrilnim temperaturama.

DVIJE GRUPE MEDIKAMENATA

Ako izuzmemo čiste opijate, narkotike i trankvilizere, ostaju nam dvije velike grupe medikamenata:

1. 2. simpatikotonici, koji pojačavaju stres
2. 3. parasimpatikotonici ili vagotonici, koji podsticu fazu odmora i smirenja.

Ako je takozvano "oboljenje raka" (misli se na SBS) postiglo rješenje konflikta, onda ono u vegetativnom smislu predstavlja višefazan proces, tako da jedan isti medikament ne može nikad da djeluje "protiv raka" ili "za rak". Otuda jedan medikament može samo da podržava simpatikotoniju i koči vagotoniju, i obratno. On ne može istovremeno da djeluje u oba pravca, jer su simpatikotonija i vagotonija postavljene dijametralno.

Prvoj grupi simpatikotonika pripadaju adrenalin, noradrenalin, kortizon, prednizolon, deksametazon i naizgled tako različiti medikamenti kao što su kofein, tein, penicilin, digitalis i mnogi drugi. U principu, sve ih možemo upotrebiti ako zelimo oslabiti efekt vagotonije i reducirati edem mozga, što u principu predstavlja nešto dobro, ali prekomjerno izrazeno predstavlja komplikaciju.

Drugoj, grupi vagotonika pripadaju sva sredstva za smirenje i spazmolizu, koja pojačavaju vagotoniju ili ublazuju simpatikotoniju. Različitost simpatikotonika i vagotonika sastoji se u tome da oni naročito djeluju na specijalna mjesta u mozgu, na koja drugi djeluju manje ili jedva. Ova činjenica je i zavela farmakologe da vjeruju da aktivni principi djeluju direktno na pojedine organe. Ovo se može dokazati time ako se neki organ prolazno priključi na drugi krvotok, a zatim se odgovarajući medikament ubrizga u krv i time u mozak, onda ovaj samo na drugi krvotok priključen organ, a inervisan istim dijelom mozga kao i ranije, reaguje isto onako kako bi reagovao kad bi bio priključen na originalni krvotok. Mi znamo da na transplantirano srce ne djeluje ništa, jer su prekinuti vodovi do mozga.

NEKOLIKO RIJECI O PENICILINU

Penicilin je simpatikotoni citostatik čije je antibakterijsko dejstvo sporedno u odnosu na ono koje ima na edem moždanog stabla. Zbog ovog ga možemo uvesti u pcl-fazi u cilju ublazavanja edema moždanog stabla. Nasuprot ovom, dejstvu kortizona podlijezu ostali dijelovi mozga (sa izuzetkom srži velikog mozga, tzv. "luksuzna grupa"). Znacaj otkrića antibiotika ne treba ovim da bude umanjen, samo što je do ovog otkrića došlo pod potpuno pogrešnim premisama i predstavama. Uvijek se polazilo od pretpostavke da raspadni produkti bakterija djeluju kao toksini i tako izazivaju temperaturu. A to implicira da bi samo trebalo uništiti male bakterije da bi se izbjeglo dejstvo toksina.

Ovo je bila zabluda. Tacno je da je Fleming imao sreću da "iz nehata" otkrije supstancu izolovanu iz gljiva, koja smanjuje edem moždanog stabla. Kao i kod svakog drugog citostatika i

antiedematika u njihovim dejstvima bivaju i uvučene u igru i bakterije.. Naši vrijedni prijatelji bivaju prolazno stopirani, jer njihov rad biva odgođen za kasnije vrijeme sa manjom dramatikom.

Kao što djeluje penicilin i drugi antibiotici, tako i svaki citostatik djeluje depresivno na hematopoezu, što se katastrofalno odrazava na "frustrirajucu", naizgled neophodnu terapiju leukemije (faza ozdravljenja raka kostiju).

PREDLOZENE DOZE PREDNIZOLONA

Samo 5% do maksimalno 10% pacijenata ima potrebu u fazi ozdravljenja za medikamentima. Svakako da odluku o tome treba donijeti pošto se putem CCT-a uvjerimo da je ovako nešto stvarno potrebno. Ako čovjek nije siguran, onda obavezno treba osam sedmica nakon konfliktolize dati dva puta dnevno 2-4 mg prednizolona retard ili oko jedne petine te doze deksametazona. Ovo se daje kasno prije podne i naveče. Kod ovakvih doza, u ovom vremenu, ne treba očekivati neka sporedna dejstva. Nakon osam sedmica doza se može redukovati na 1 x 4 mg prednizolona retard dnevno.

Kod pacijenata koji imaju edem moždanog stabla, ili više karcinoma koji su svi odjednom riješeni ili kod kojih je konflikt trajao duže, treba dati 4 puta 4 mg prednizolona retard ili 4 puta 1 mg deksametazona retard rasporedeno na čitav dan, a za nuzdu i 5 puta 4 mg, dakle, ukupno 20 mg na dan. Daje se ujutro 4 mg, u podne 2 puta po 4 mg i naveče 2 puta po 4 mg. Pacijenti kojima je potrebno više od 20 mg hidrokortizona, trebalo bi da se lijece pod kliničkom kontrolom.

Pored osnovnog liječenja kortizonom, mogu biti indikovani ostali simpatikotonici, uključujući penicilin i druge antibiotike i sredstva koja smanjuju edem, kao što su antihistaminici i antialergici, kao i sredstva protiv glavobolje i migrene i sl. Ipak, treba reći da se može mnogo medikamenata uštediti upotrebom hladnih kompresa, hladnim tusiranjem ili setnjom po hladnom vremenu bez zastite na glavi. Takođe je dobro plivanje u hladnoj vodi, što ne važi za saunu. Posjeta sauni može lako odvesti u centralni kolaps, slično kao suncanica. Najjednostavniji medikament je šolja kafe više puta na dan.

Sva ova uputstva važe, kako se može primjetiti, samo za vagotonu fazu, nakon konfliktolize. Stvar se komplikuje ako je bolest od početka kombinovana sa aktivnim izbjeglickim konfliktom ili ako on naknadno nastupi (vidi poglavlje "Sindromi"), jer onda vlada "pomjesana inervacija", sa nesrazmjerno velikim edemom na organu i u Hamerovom žarištu mozga.

NEKOLIKO RIJECI O CITOSTATICKOJ HEMO-PSEUDOTERAPIJI

Po mom shvatanju, ovdje je riječ o idiotskoj, opasnoj, čisto simptomatskoj pseudoterapiji, koja je omogućena samo zbog nepoznavanja zakonitosti Nove medicine. Hemo-pseudoterapija je, u svakom slučaju, samo naizgled uspjesna (na račun kostane srži), jer može da isključi simptome faze ozdravljenja kod organa koje kontroliše veliki mozak. Ovo biva otkupljeno sa mnogim katastrofalnim posljedicama, od kojih jedna - vjerovanje da se hemo mora uvijek nastaviti da bi se spriječilo ponovno vračanje simptoma ozdravljenja - vodi u ftizu kostane srži i sigurnu smrt.

Druga, još veća opasnost je ta da se sa svakom hemo-rundom moždani edem na silu potiskuje, čime se provocira opasni efekat "harmonike". Hemo-pseudoterapijom, kao i pseudoterapijom zračenja biva radikalno oslabljena elastičnost sinapsi nervnih ćelija, što opet, sa svoje strane, dovodi do pada tolerancije za moždani edem u fazi ozdravljenja, tako da se one cijepaju i mogu da odvedu u citostatički uslovljenu apoplektičnu smrt mozga pacijenta.

PREPORUKE KOD RECIDIVA KONFLIKTA ILI NOVOG DHS-a

Logično i konsekventno proizlazi da u slučaju recidiva DHS-a, dakle, ako je pacijent ponovo u simpatikotoniji, kortizon momentalno postaje kontraindikovan. Dakle, vi ne možete jednom pacijentu reći: "Navratite opet za tri mjeseca", prije nego što ga izričito opomenete da postoji ova mogućnost. Ukoliko i dalje uzima kortizon, on pojačava konflikt u pogledu njegovog intenziteta. S druge strane, pacijent ne smije odjednom da prekine uzimanje kortizona, nego to mora da ide postepeno, tokom više dana. Najbolja je varijanta da novi konflikt odmah bude riješen i da medikacija može da ostane kao i do tada.

U principu se mora svakom pacijentu podrobno objasniti da medikamenti koje on dobija ne predstavljaju u stvari terapiju raka, nego da treba da oslabe edem mozga ili tijela, što predstavlja mjeru opreza u spriječavanju komplikacija prilikom samoozdravljenja mozga i tjelesnih organa.

POSTEPENO UKIDANJE KORTIZONA; EVENTUALNO, UZ POMOC ACTH

Da se davanje kortizona ne ukida odjednom nije neka novost, to zna svaki ljekar. Preporucljivo je na kraju terapije kortizonom dati injekciju Depo-ACTH (adrenokortikotropni hormon). Ova mjera je neophodna samo u slučaju ako je pacijent dobio veće doze kortizona. Kod novog DHS-a ili recidiva DHS-a, ako nismo u stanju da konflikt brzo riješimo, moramo pacijenta što brze skinuti sa kortizona.

EPILEPTICNA KRIZA

Svaki pacijent u pcl-fazi prolazi kroz manje ili više izraženu epileptičnu krizu. Ove epileptoidne ili epileptične krize su u principu osmišljena biološka dešavanja. Htjeti terapirati ovakvo osmišljeno dešavanje samo je po sebi besmisleno, jer ono ima upravo osmišljenu funkciju. Staviše može biti loše za pacijenta ako se na nebiološki način pokuša prodrijeti u ova prirodna dešavanja. Ovo važi za oko 95% slučajeva.

Dakle, ostaje oko 5% slučajeva koji bi normalno u epileptoidnoj krizi umrli. Ali, takođe i u slučajevima ovih pacijenata, kod kojih je revir-konflikt trajao jednu ili više godina i koji praktično više ne smiju biološki riješiti svoj konflikt, ili ga većina slučajeva instiktivno i ne bi rješavala, mi ljekari se moramo potruditi. Ovi pacijenti zele isto tako rado da zive kao i mi sami.

Koristenje medikamentozne terapije je u ovim slučajevima teško, jer mi praktično moramo da djelujemo protiv prirode. Dva momenta su vrlo bitna:

1. 3. U slučajevima sa teškim tokom konflikta pacijenti ne umiru u epileptoidnoj krizi, nego neposredno poslije nje, padom u duboku vagotoniju. Da izbjegnemo ovo, nastojimo pomoću medikamenata kao što je kortizon (prednizolon ili deksametazon).
2. 4. Dadnemo li pacijentu kortizon još za vrijeme epileptoidne krize, onda se krećemo po rubu ponora, jer davanje ne smije da bude prerano ni prekasno. Normalno ga dajemo u formi injekcije.

Ako se zeli ici na sigurno, očekujući svjesno pojačanje simptoma, daje se inijekcija kortizona pred kraj krize. Kao inicijalna doza se daje:

1. nakon epileptoidne krize, 100 mg prednizolona ili 20 mg deksametazona i.v.
2. pred kraj epileptične krize daje se samo 20-50 mg prednizolona i.v. a ostatak i.m., odnosno 4-8 ili 10 mg deksametazona i.v., a ostatak i.m.

Mora se uvijek imati na umu da je u pitanju pokušaj koji ni u kom slučaju ne obećava siguran uspjeh, jer se u principu djeluje protiv prirode. Ja takođe necu da tvrdim da se ova šema ne može još poboljsati u kliničkim uslovima. Prema mom dosadašnjem iskustvu, ovom metodom se može spasiti život još polovini "biološki smrtnih kandidata".

Vazno je da se nivo kortizona neko vrijeme održava, što znači da nakon svakih 3-6 sati treba dati dozu održavanja 20-25 mg prednizolona ili 4-5 mg deksametazona ili treba oralno dati preparat prednizolon retard, ako je sigurno da će biti resorbovan.

Nadalje je važno znati da upravo pod kortizonskom medikacijom vrlo lako dolazi do epileptičkog "naknadnog zemljotresa", koji takođe može da postoji na fiziološkoj osnovi. Ovdje važi isto ono što je gore navedeno.

Zatim je važno znati da epileptičnoj krizi miokarda bez učešća koronarki treba daleko manja doza kortizona, jer ovdje ne postoji opasnost od srčanog zastoja, iako smo ovo do sada sebi drukčije predstavljali. Stoga je uputno da se još u periodu koji predhodi ovom napravi EKG, CT mozga, odgovarajuće laboratorijske pretrage (CPK itd.).

Kod epileptoidne krize žučnih kanalića jetre, po mom iskustvu, kortizon se nije potvrdio. Nasuprot tome, mnogi pacijenti su nepotrebno umrli od hipoglikemijskog šoka. Dakle, ovdje se mora voditi računa o nivou šećera u krvi. U osnovi, smatram da ovakvi teški slučajevi podlijezu stacionarnom liječenju intenzivnog odjela, koji bi pripadao Novoj medicini.

Na dosadašnjim odjelima intenzivne njege umire mnogo pacijenata jer se ne poznaju uzročno-posljedične veze. Osim toga, na odjelima intenzivne njege, desni infarkt sa embolijom pluća (ca-faza: ulceracija koronarnih vena i ulceracija grlića materice) kod seksualnog konflikta dešnjakinja ili konflikta revira, kao takav je nepoznat.

Svjestan sam da terapija o kojoj govorim može samo da označi pravac. Ona nije data definitivno, da ne bi mogla biti dalje optimirana. Takođe, o kortizonu i ACTH nije izrečena posljednja riječ. Vjerovatno postoje bolji simpatikotonici, bez sporednih dejstava kortizona. Izgleda da je jedno od propratnih dejstava kod davanja preko 20-25 mg prednizolona (4-5 mg deksametazona) da organizam prekida produkciju kortizola (prirodnog kortizona). Zbog toga, kako je poznato svakom medicinaru, pacijentu ne smije biti naglo ukinut kortizon ukoliko ga je primao više od 8-10 dana, nego to mora ici postepeno.

NEKOLIKO RIJECI O BOLOVIMA I SREDSTVIMA PROTIV BOLOVA KOJA SADRZE MORFIJUM

Do sada je vazilo da pacijentu sa malignim oboljenjem (histoloski potvrđenim) na najmanji znak bolova ljekar smije dati morfijum ili derivat morfijuma. Pri tom se lako mirilo sa propratnim dejstvima morfijuma, kao što je zavisnost, supresija disanja, paraliza crijeva i dr. Zato je davanje morfijuma uvijek jednosmjerna ulica i u principu ubijanje na rate. Naročita tragika je u tome da pacijenti većinom dobijaju bolove tek kad su u fazi ozdravljenja i trajanje ovih bolova je vremenski ograničeno. Ovo je slučaj kod osteoliza kostiju, gdje dolazi do bolova zbog snažnog rastezanja periosta, a to su najstrašniji bolovi u medicini uopšte. U Novoj medicini možemo tačno da izdiferenciramo kojoj fazi bolesti bol pripada, kojeg je kvaliteta, koliko će dugo da traje itd.. Kad ljekar može pacijentu da kaze: "ovi bolovi u kostima će trajati 6-8 sedmica, a onda je kost zacijelila", tada nijedan pacijent neće traziti morfijum, niti će ga uzeti čak i ako mu bude ponuden.

Pacijent sebi napravi jedan mentalni program. On se u sebi priprema na fazu bolova kao na tezak posao. Mi mu pomazemo da uspije što bolje skrenuti paznju od bolova, i to ne funkcioniše samo u ekstremno izuzetnim slučajevima (npr. ako je više mjesta na kostima zahvaćeno osteolizom, a pripadajući konflikti nisu riješeni u istom taktu, nego jedan za drugim; tada može da dođe do kritičnih situacija).

Govoreci o pomoćnim sredstvima koja imaju za cilj da se skrene paznja sa bolova, ja mislim i na kabare, smijesne filmove, pjevanje u horu, plivanje, kao i na različite spoljasnje praktike koje umiruju bolove, kao što su akupunktura ili masaza itd..

Vazno je znati da morfijum dovodi do najtezih mentalnih i cerebralnih promjena, koje odmah razaraju moral pacijenta, tako da on od tada ne može da podnese nikakve, ni najmanje bolove. Kako je bol nešto subjektivno, pacijenti nakon popustanja dejstva morfijuma počinju da osjećaju višestruko intenzivnije bolove, kao da morfij nisu nikad ni dobili. Zbog toga, kako je poznato, doze morfijuma moraju nadalje da budu povećavane. Pacijent praktično umire od morfijuma.

REZIME

Slijedi kratak pregled najvažnijih principa terapije u Novoj medicini:

PRINCIP: Nikad ne savjetovati nešto što čovjek kod sebe samog ne bi primjenio. Kad bi se samo vi, ljekari i terapeuti, držali ovog kratkog uputstva! Vi sami decenijama ne uzimate tablete, niti ih dajete članovima svojih familija, dok ih pacijentima propisujete na vagone. Vi ljekari ne pristajete nikad na hemo i morfijum.

PRINCIP: Nova medicina je jedna stroga, logično koherentna prirodna nauka. Istovremeno je ona najhumanija od svih nauka i sa najviše odgovornosti pacijenta i ljekara. Ona se zasniva samo na pet prirodnih bioloških zakona, za razliku od dosadašnje medicine. Kroz povjerenje koje "šef" pacijent pokloni svom ljekaru, ispovijedanjem svojih najdubljih strahova, briga i konflikata, proizilazi jedna duboko ljudska zajednička baza za dalji rad, koja donosi sreću i iskrenost. Ljekar ili terapeut će se svim sredstvima potruditi da opravda povjerenje koje mu je ukazano. Osim ovog, od ljekara se očekuje da bude pravi majstor svog zanata da bi mogao svom "šefu" da dâ najbolje informacije i uputstva.

PRINCIP: 95% pacijenata preživljava ako nauči da razumije da se kod "malignih oboljenja" ne radi o "zloćudnom iskakanju" prirode iz kolosjeka, nego da su u pitanju osmišljeni biološki naročiti programi prirode, čiji se smisao može razumjeti, ocjeniti i unaprijed proračunati. Ovdje se gubi trag svakoj panici. Jer o stvarima koje imaju biološki smisao može se razgovarati mirno i bez panike.

Kako su americki biostatičari nedavno pronasli, školska medicina nije samo zakazala u terapiji posljednjih 25 godina, nego je, uprkos potrosenim milijardama, proizvela porast oboljenja raka. Sa ovom katastrofom u pozadini, pravi je zlocin i dalje lisavati pacijente saznanja Nove medicine, kao prave alternative.

PRINCIP: Mi ljekari smo svoje pacijente posmatrali do sada kao "neznalice", koje o medicini nemaju pojma. Ovo se mora iz korijena mijenjati. Pacijenti nisu ništa gluplji od medicinara, nego su se bavili necim drugim u životu. Logiku Nove medicine svaki pacijent može da shvati za jedno prijepodne. U eri kompjutera detalji nisu problem. Pacijent mora uciti da razmišlja i stvari shvata biološki, što je suprotno od svih teza, odnosno hipoteza, koje zastupaju dosadašnji pogledi na svijet.

IDEALNA BOLNICA

Zastitu mladom sisaru daje majka. Zastitu jednom djetetu nudi osjećaj doma i njegova poznata okolina. Bolesnom čovjeku treba da bude obezbjeđena paznja i briznost u kojoj će se osjećati dobro. Naše današnje bolnice su mučilista i mjesta za umiranje, i nema govora da se pacijent tu može dobro osjećati.

Ovo ne mora da bude tako.

Za novac kojim pacijent danas plati jedan dan stacionarnog liječenja u današnjoj bolnici, mogao bi da živi u nekom Grand hotelu, sa dva člana posluge, ili u luksuznom sanatorijumu prve klase sa vlastitom medicinskom sestrom.

Mojim pacijentima ne treba ni jedno ni drugo. Njima je potrebna toplina doma i briznost, tako da se mogu u pravom smislu riječi osjećati "kao kod kuće". Ovo je osnova psihičke terapije, ako pacijent mora da bude stacionarno posmatran ili liječen. Daljnji umirujući faktor za pacijenta bi predstavljalo postojanje malog intenzivnog odjela, za predviđene i nepredviđene komplikacije, na mjestu u kome je stacioniran. Takvo intenzivno odjeljenje trebalo bi biti snabdjeveno sa vlastitim kompjuterizovanim tomografom, da nazadni medicinari ne bi mogli da prodru u tok procesa svojim prognozama koje šire paniku. Dnevno uzimanje krvi, zbog nekakvih besmislenih kontrola, otpada bez daljeg. Uprkos ovom, pacijenti ovdje moraju da dobiju optimalnu ljekarsku dijagnostiku u skladu sa internacionalnim standardima. To je moguće bez teškoća, jer onaj sumanuti lov na đavola, traganje za "zlim metastazama" izostaje.

Najvažnije su medicinske sestre, "sestre bolesnih" i "prijatelji ljekara" pacijenta. Kad sam ponovo pokušao da na tri mjeseca ostvarim moj ideal "Kuce Dirkovih prijatelja" postalo mi je jasno da nije uvijek moguće obrazovati jednu veliku familiju, kakvu smo nekad imali. Zbog krsenja esnafskih pravila, pokušali su čak da me kazne. Međutim, mislim da uprkos svim nedaćama, ovakve "Kuce Dirkovih prijatelja " moraju biti otvarane, one su jednostavno neophodne. Toliko puta su mi pacijenti već rekli da je najljepse vrijeme čitavog njihovog života bilo ono provedeno u ovakvoj jednoj zdravstvenoj kuci. Zdravstveno osiguranje ih je uvijek bojkotovalo. Ko je bio u stanju da plati prenociste u hotelu, mogao je da plati i ovo. Kad neko ne bi imao dovoljno novca, bogatiji bi pacijenti skupili priloge i platili za njegov boravak. Bili smo kao velika familija, bez panike. Svako bi pomagao kad bi mu bilo do toga i odmarao se kad je bio umoran. Na zajedničke obroke su dolazili po mogućnosti svi, a ko je mogao samo da leži odvozen je u krevetu do zajedničkih stolova za doručak. Ni u jednom hotelu nije bilo mnogo takvog srdacnog smijeha, kao u našoj "Kuci Dirkovih prijatelja".

Dalje je važno da pacijenti mogu da povedu članove svoje porodice, ako zele. Ako je to uslov da bi se oni dobro osjećali, onda to mora biti omogućeno. Ova rodbina uopšte ne pravi smetnje. Oni su obično najpozitivniji primjerci čitavog roda.

Takozvani personal, uključujući i ljekare, odabire se pažljivo. Pri tom se uvijek treba zapitati da li bismo u slučaju vlastitog oboljevanja zeljeli da sami budemo njegovani od ovog ljekara, ove sestre ili cistacice. Međutim, ako je "duh kuće u redu", često se dolazi do zapanjujućih konstatacija da svako ima svoju jacu stranu i praktično samo ceka momenat da je maksimalno ispolji. Takvi ljudi nekad razviju nevjerovatne sposobnosti, koje od njih ne bi niko očekivao. Često se sjetim jednog našeg dezurnog šaljivdzije, koji je smijehom tjerao suze na oči i najmracnijim licima. Dorucak bez njega nije bio doručak. Jedna pacijentkinja je strašno uzivala kuvajući supe i bila najsrećnija ako bi one svima prijale. I one su stvarno izvrsno prijale. Uostalom, nije ni postojao više rucak bez Zenevjevine supe, a vremenom su svi odusevljeni pacijenti uzimali učešće u kulinarskim majstorijama. Na kraju je pritisak pacijenata-kuvara postao tako veliki da smo organizovali kuvanje supe za večeru, naravno uz Zenevjevin nadzor.

Jednom sam posmatrao francuskog fabrikanta kako s ogromnom korpom, punom namirnica nestaje u kuhinju, nakon što ga je Zenevjev proglasila dostojnim da za svoje pare kupi potrepstine za svoju i nasu supu. Kad sam kasnije ponovo bacio pogled u kuhinju, mogao sam da vidim da mu je dozvoljeno da uzme učešće i u mijesanju supe. Stajao je kraj sporeta, mijesajući u ogromnom loncu, pracem zavidnim pogledima žena.

Jedan pacijent je po zanimanju bio vozac kamiona i strašno se radovao kad bi nekad mogao negdje da vozi. I svake večeri su njegovi putnici bili puni hvale za njega, dok je on sijao kao bozičnje drvce. I svi su bili zadovoljni.

Ne radi se samo o zaposljavanju pacijenta, nego o njegovoj motivaciji, koja čini da bolest postaje nebitna. Postoje dva načina da se pacijent smiri. Jedan je da on smatra da je samo po sebi razumljivo da ljudi u "Kucama Dirkovih prijatelja" postaju zdravi. Ovi pacijenti vjeruju, i to je tako dobro. Onim inteligentnijim među pacijentima, samo to nije dovoljno. Oni hoće da razumiju sistem. I to je takođe dobro i razumljivo. Zato se preporucuje redovno održavanje seminara i predavanja za ovakve pacijente. Oni za najkrace vrijeme postaju najmudriji specijalisti, takođe i u pogledu rentgenskih snimaka i CT snimaka mozga. Uvijek sam osjećao tihu radost zbog toga. Dode li novi pacijent u "kuću", ne može se dočekati da ga pregledam i ustanovim "pravac kretanja" i da se naprave snimci, a on već biva preplavljen bujicom interesovanja. Tako je on u situaciji da mora i više od 20 puta da ispriča svoj konflikt o kome je cutao više od godinu dana, i to i pred vlastitom ženom i najblizima. Sad priča o njemu bez ikakvih smetnji, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, i samo to već donosi sve veće olakšanje u pogledu konflikta. Iako se pri tom radilo o jednom konkretno uhvatljivom problemu tehničke, finansijske ili sl. prirode, odmah bi se skupila cijela kompanija specijalista i ljudi sa iskustvom među samim pacijentima i problem bi nestajao kao rukom odnesen. Jedan pacijent, koji je svoj konflikt dobio u vezi sa finansijskim teškoćama i pola godine glavu razbijao njime, uopšte nije mogao da izbjegne povjeravanje drugom pacijentu koji je bio direktor jedne velike banke. Nakon razgovora, ovaj je telefonirao "uvazenom kolegi iz sela" i za samo 10 minuta problem je bio riješen. Jednom je pomognuto u rješavanju konflikta, a drugi je bio tri dana "veliki King" i obojica su bili zadovoljni. Ljudi, koji su već jednom bili tako blizu nebeskih vrata, osjećaju svoj novi život kao bozji dar. Oni se ponovo ponašaju humano, a neki postaju mudriji.