Na ovoj stranici možete naći:

Aids

Već 1987. godine, kad je AIDS panika bila u punom jeku, ja sam u svojoj knjizi Zavještanje jedne nove medicine pisao da je AIDS najveća prevara ovog stoljeća, i to iz više razloga.

Glavni argument koji govori protiv side kao samostalne bolesti su spoznaje koje proizilaze iz Ontogenetskog sistema tumora i Ontogenetski uslovljenog sistema mikroba - gljive, virusi i bakterije (treći i četvrti prirodni zakon).

Kako moja istraživanja (sprovedena na preko petnaest hiljada pacijenata) pokazuju, potpuno je nezamislivo i veoma lako opovrgnuti dejstvo " zlog" virusa koji momentalno napada imuni sistem, nezavisno od psihičkih i cerebralnih desavanja, dakle kao u epruveti.

Čelično pravilo tumora zagovara da svaka bolest, odnosno "naročiti program prirode" (ne samo rak), biva iniciran jednim DHS-om, dakle jednim specifičnim konfliktnim šokom, koji u istoj sekundi napravi u mozgu Hamerovo žarište, koje je vidljivo na CT-u mozga, i to na mjestu za organ odgovornog moždanog releja. Istovremeno, na organu dovodi do odgovarajućih promjena kao sto su tumori, paralize, funkcionalne smetnje i sl.

Ontogenetski sistem tumora, koji sam otkrio 1987. godine, sortira sve vrste tumora i drugih bolesti ("ekvivalenti tumora") prema pripadnosti klicinim listovima - endodermu, mezodermu i ektodermu - koji se obrazuju u prvim sedmicama embrionalnog razvoja.

Ontogenetski uslovljeno, svakom od ovih klicinih listova pripada:

Idi na vrh

Ontogenetski uslovljen sistem mikroba (četvrti biološki prirodni zakon) sortira mikrobe prema njihovoj pripadnosti klicinom listu, na osnovu koga slijedi:

  1. Najstariji mikrobi - gljive i mikobakterije - su odgovorni za organe pod upravom starog dijela mozga. Obrađuju organe nastale od endoderma i uslovno organe nastale od mezoderma, koji su pod upravom malog mozga.
  2. Stari mikrobi - bakterije - odgovorne su za mezoderm i sve organe mezodermalnog porijekla.
  3. Tzv. mladi mikrobi - virusi - koji u strogom smislu i ne predstavljaju prave mikrobe, odnosno živa bića, odgovorni su isključivo za ektoderm, odnosno za organe koji su pod upravom kore velikog mozga.

"Odgovorni" ovdje znači da svaka grupa mikroba "obrađuje samo one grupe organa koji pripadaju istom klicinom listu."

Izuzetak čini granično područje mezodermalnih organa pod upravom malog mozga, koje obrađuju u većoj mjeri gljive i mikobakterije, a u manjoj mjeri bakterije.

Momenat kad obrada mikroba počinje nije određen spoljasnjim faktorima, kao sto smo do sad mislili. On nastupa u trenutku rijesenja konflikta, dakle početkom faze izljećenja, i mozak posreduje ovu informaciju.

Idi na vrh

Dvofaznost bolesti kod rješenja konflikta (drugi biološki prirodni zakon)

Do sad smo u školskoj medicini poznavali oko hiljadu tzv. bolesti. Otprilike polovina njih su bile tzv. "hladne bolesti", npr. rak, angina pektoris, multipla skleroza, bubrežna insuficijencija, dijabetes itd. Druga polovina su bile "vruće bolesti", npr. reuma, upala bubrega, leukemija, infarkt, infektivne bolesti.

Kod "hladnih bolesti" smo mikrobe nalazili uvijek kao apatogene, odnosno oni nisu radili nista. Kod "vrućih bolesti" su mikrobi uvijek bili jako virulentni, sto znači da smo mi sve vrijeme vjerovali da su oni neki organ napali i okupirali. Vjerovali smo i da je glavno rešenje u odbrani protiv zloćudnih napadača ili ćelija raka samo mobilizacija naših odbrambenih snaga, imunog sistema. Ova predstava je bila pogrešna. U GNM polazimo od sasvim drugih predstava.

Kakve veze ima ovo sa AIDS-om?

Kod AIDS-a se interesujemo samo za virus. U ontogenetski uslovljenom sistemu mikroba smo vidjeli da su i virusi ti koji imaju "stalno mjesto". Oni su odgovorni za organe koji su ektodermalnog porijekla i kojima upravlja kora velikog mozga. Kako smo rekli, oni obrađuju ove organe isključivo u "fazi ozdravljenja". Propratni simptomi su vagotonija, povišena temperatura, otok epidermisa i sluzokože (isključivo otok sluzokože pločastog epitela). Razumije se da su ovi upadljivi simptomi praćeni nizom reakcija od strane krvi i seruma.

Što se tiče imunog sistema, tog slabo definisanog i nezgrapnog pojma koji se svuda pojavljuje bez ikakvih kriterijuma, kako u fazi aktivnog konflikta, tako i u fazi rješenja (kod raka, sarkoma i leukemije, kao i kod svih infektivnih bolesti), moglo bi se reći da to sve odgovara dosadašnjem stepenu neznanja o sustini bolesti i nemoći da se prilično veliki broj simptoma i činjenica iz hematoloskog područja na pravi način vrjednuje i sortira.

Sto se tiče HIV virusa, ako ovaj uopste kao takav postoji ("virus imunodeficijencije", kako su ga njegovi "pronalazači" nazvali), o njemu se znalo uglavnom da oni koji su pogođeni "smrtonosnim virusom side" skončavaju u kaheksiji i od panmijeloftize (nemogućnost produkcije svih krvnih ćelija).

Isti fenomen nalazimo kod osteoliza u koštanom sistemu, koje se uvijek pojavljuju združene sa anemijom, čiji je konflikt u zavisnosti od pogođenih dijelova skeleta, specifični konflikt gubitka osjećaja za sopstvenu vrijednost. Rješenje ovakvog konflikta bi bilo obrazovanje kalusa na osteolizama kostiju (rekalcifikacija), sa znacima leukemije.

Ukoliko oboljeli od side uspije, suprotno svim očekivanjima, da "izgradi" sopstvenu vrijednost i dobije osjećaj za nju, onda on u školskoj medicini biva tretiran hemoterapijom (zapravo pseudoterapijom) do svoje smrti.

Radi potpunosti, morao bih da iznesem i ostale argumente protiv side, ali to na ovom mjestu nije momentalno moguće. Ipak, neke od njih želim kratko da navedem:

Idi na vrh

Ako osoba sa negativnim HIV testom oboli od raka, reumatizma, sarkoma, pneumonije, dijareje, demencije, gljivičnih oboljenja, tuberkuloze, povišene temperature, herpesa ili svih mogućih neuroloskih simptoma i ispada, onda se to smatra najnormalnijim bolestima prema dosadašnjim predstavama. Međutim, ako isti čovjek ima pozitivan HIV test, onda su momentalno u pitanju zloćudni "simptomi side".

Takođe je čudno da se AIDS kao virusno oboljenje ponaša potpuno drugačije od drugih virusnih bolesti, koje važe kao prebolovana onda kad je test na antitijela pozitivan.

Ali najčudnija je činjenica samo natuknuta od svih istraživača, koju jos niko nikad nije podvrgao nekim konsekvencama. A to je činjenica da od side oboljeva samo onaj koji zna da je HIV pozitivan ili onaj koji u to vjeruje.

Čudno je da se pred ovim fenomenom još niko nije pravo zamislio. Jer poznati su narodi koji su 100% HIV pozitivni i kojima se ništa ne dešava. Majmuni, iako HIV pozitivni, ne pokazuju ni jedan jedini simptom koji bi ličio na AIDS.

Cijela stvar mora da ima veze sa psihom.

Tačnije rečeno, ako ljudi upadljivo oboljevaju samo onda kad im je rečeno da su HIV pozitivni, onda je zadnji čas da se zamisli i uzme u obzir šta se desava u psihi takvog pacijenta zbog tako teske i razorne dijagnoze.

Jesu li naši ljekari tako bezdušni da ne mogu ni zamisliti sta se dešava u takvom pacijentu, nakon što bude konfrontiran s dijagnozom? Jadan pacijent, ne sluteći nista, sve uzima "novo za gotovo", jer se ceo ovaj teatar profesionalno izvede.

Idi na vrh

Design by Bili
copyright