Nova Medicina :: Recidiv konflikta

Recidiv konflikta

Jedna od stvari od kojih najviše strijepim jeste recidiv konflikta, odnosno vraćanje prvobitnog konflikta. Vidio sam mnogo ljudi koji su od toga umrli.

I bez Hamera, nije tajna da pacijenti rijetko preživljavaju ponovljeni infarkt. Ali, od kada na CT-u mozga možemo da vidimo koliko se organizam trudi da reparira mozak-kompjuter, možemo da ocjenimo koliko je tegobno kad rana već u zarastanju, biva ponovo razorena. Ona onda zarasta mnogo sporije i teže nego prvi put.

Ako sebi predstavimo mozak kao ogromnu mrežasto-rešetkastu konstrukciju milijardi ćelija, onda možemo lako zamisliti kakve se sve različite promjene odigravaju u toku zarastanja jednog Hamerovog žarišta:

Obrazuje se intrafokalni i perifokalni edem, pri čemu se sinapse nervnih ćelija jako rastežu. Uprkos tome, one zadržavaju svoju funkciju. Ova rastegnutost sinapsi je reverzibilna i popusta zajedno sa edemom pri kraju faze ozdravljenja a da njihova funkcija ne trpi.
Očigledno je da tokom faze aktivnog konflikta i trajne simpatikotonije žestoko strada izolacija nervnih ćelija mozga. Organizam ovo reparira na iznenađujuće jednostavan, efektivan i logičan način tako što u mrežu (rešetku) moždanih ćelija odlaze ćelije glije kao dodatna izolacija. Upravo to neurohirurzi u zabludi nazivaju "tumorom mozga". Takođe, tokom ovog procesa funkcija areala mora da ostane kontinuirano očuvana.
Ne samo da funkcija pripadajućeg organa mora ostati osigurana, nego Hamerovo žarište praktično "ukida struju" karcinomu, ostavljajući da ga razlože i očiste specijalno za to kompetentne bakterije.

Ako ovi procesi i funkcije, koje je priroda milionima godina uvježbavala, budu ometeni, tako da dodatno nastane "efekt harmonike" (u kratkom periodu sinapse su rastegnute pa skupljene), pored normalne epileptoidne krize, onda u jednom momentu dolazi do tačke kad mozak biva preopterećen i prestaje da sarađuje. Cijela, teškom mukom sagrađena kula od karata se ruši, a šteta je zamašnija nego prije, ukoliko u toku faze ozdravljenja ili neposredno poslije nje nastupi recidiv konflikta.

Iz ovog razloga, po mom mišljenju, recidiv konflikta je opasniji nego sljedeći karcinom, naravno u zavisnosti od tog na kojem mjestu u mozgu leži Hamerovo žarište.

Uz sve ovo, dolazi i do toga da pacijent, na psihičkom ožiljku konflikta, istovremeno dobija svoju psihičku Ahilovu petu, svoju slabu tačku. Isti konflikt praktično počinje da ga magično privlači, odnosno on tapka u mjestu u istoj zamci, čak ako to i zna. Dugo sam razmišljao prije nego što sam došao do zaključka da je ovo priroda planirala. Jelen koji je svoj revir izgubio kad je pobijeđen od mladeg jelena, u svom biološkom programu praktično ima nalog da se još jednom mora suočiti sa nasrtljivcem, jer samo to može da bude smisao trajne simpatikotonije koja starog jelena treba da dovede u stanje spremnosti da opazi svoju šansu i da ponovo osvoji izgubljeni revir. Kad bi svuda naokolo po šumi lutali izgubljeni jeleni, ovo bi unijelo haos u "jelenji poredak". Slično moramo sebi predstaviti i situaciju kod ljudi. Ovo gledište mi se formalno nametnulo pošto sam vidio mnoge recidive konflikta sa smrtnim ishodom, a koji su logično i racionalno bili sasvim nepotrebni.

Najopasnije vrijeme oboljevanja od recidiva konflikta nije početak pcl -faze nego je to njen kraj ili, staviše, početak normalizacije. Tad recidiv konflikta još jednom razori stare rane na sva tri nivoa, a to dovodi i do "efekta harmonike" na nivou mozga. Tada pacijent često dosegne i drugu fazu ozdravljenja, ali onda edem udari takvom žestinom u Hamerovo žarište i oko njega da pacijent od ovog može da umre za najkraće vrijeme i to najčešće u toku epileptoidne krize (koja u ovim slučajevima nastupa ranije nego obično).

Kratak primjer:

Jedna pacijentkinja, dešnjakinja, u periodu nakon menopauze imala je više konflikata, (zbog preglednosti ovdje neće biti navedeni). Ona je izdržala i preživjela sve organske simptome jedan za drugim. Konačno, nakon teže svađe s mužem, doživljava DHS. Radilo se o čuvenoj "zloj svekrvi" koja je navodno iz dana u dan terorisala pacijentkinju. Nedugo nakon ove svađe, svekrva umre. Kratko prije toga, kod pacijentkinje je otkriven karcinom žučnih vodova. Na ovo, ona dobija sljedeći DHS konflikta straha u potiljku, jer je rekla "samo je pitanje vremena kad će me rak uzeti".

Ljekari su odbili svako dalje liječenje, vjerujući da je puna "metastaza". Svekrvinom smrću je konflikt sekiracije za revir sa rakom, u vidu ulceracija žučnih vodova, bio nešto ublažen, ali je muž tada počeo potpuno da drži majčinu stranu, okrivljujući suprugu za njenu smrt, tako da je borba tek tada bila u punom jeku.

Pacijentkinja je došla meni, tražeći savjet. Rekao sam joj: "Vi možete da preživite samo ako na duže vrijeme odselite od svog muža svojoj majci, gdje ćete biti potpuno van konfliktnog prostora. A zatim više ne morate da se bojite."

Pacijentkinja se povela za ovim savjetom. Prvo je osjećala ekstremnu mlitavost i umor, ali nakon otprilike 4 mjeseca mogla je da radi po kući svoje majke. Osjećala se potpuno dobro. Poluodrasla djeca su ostala s ocem kod kuće, jer kod babe nije bilo mjesta za sve.

Jednoga dana, prvi put nakon 7 mjeseci, pacijentkinja je htjela da posjeti svoje kćeri u njihovoj vlastitoj kući, vjerujući da je muž odsutan. Međutim, dok je stajala u kuhinji, on se iznenadno, bez nagovještaja, pojavio i bez ijedne riječi počeo da kruži oko nje, provocirajući, pun prezira i agresije. Pacijentkinja dobiva recidiv DHS-a. Dva dana nakon ovog me je pozvala. Bila je potpuno očajna. Par sati nakon DHS-a bila je potpuno ikterična (žuta). Nije mogla ništa da jede i stalno je povraćala zelenu žuč. Za dva dana je oslabila 4 kilograma. Ljekari su je već htjeli staviti na morfijum, jer je, po njima, to bio početak kraja. Ja sam je smirio i podsjetio na moje prijašnje opomene. Međutim, kako je recidiv trajao relativno kratko, rekao sam joj da sam siguran da ukoliko ostane kod majke i ne dadne se uvući u daljnju paniku, povraćanje će najdalje za jednu sedmicu da prestane.

Upravo tako je i bilo. Nakon 10 dana, zove me ponovo. Žutica je prilično brzo popustala i već se osjećala relativno dobro. Bila je umorna i mlitava, ali je mogla da jede. Kako je imala iskustvo od prošlog puta, brzo je izašla iz panike i već pomalo hoda po stanu. Ljekari ne mogu da shvate zašto više nije potreban morfijum, jer "ne može se očekivati da ozdravi neko ko ima petostruke metastaze". Ipak može.

Želim, takođe, da vam ispričam jedan slučaj koji se završio smrću. Pacijent je obolio od DHS-a kad je njegova žena operisana zbog ileusa a nakon nekoliko dana morala da bude i drugi put, ponovo, operisana. Muž je vrištao od bijesa i uzbuđenja, jer je vjerovao da su hirurzi zabrljali. Vjerovatno je bio u pitanju paralitički ileus, pa hirurg nije s tim imao nikakve veze. Ali muž je na ovo gledao drukčije i smatrao je da hirurzi nisu korektno obavili svoj posao. Sekiracija je potrajala 6 sedmica, dok žena nije otpuštena iz bolnice. U narednih 14 dana muž se umirio, a konflikt je bio riješen. Onda je kod njega konstatovan karcinom jetre, jer je njegov stomak porastao zbog ascitesa. (Ascites je pcl-faza konflikta "atak na stomak" za suprugu, sa peritonealnim mezoteliomom koji mu je prethodio).

Nakon tumaranja školskom medicinom, o kojem ovdje ne želim da pričam, ascites se ponovo povukao, karcinom jetre je bio jasno zahvaćen ozdravljenjem. On je bio još umoran i mlitav, ali je mogao ponovo da hoda i osjećao se prilično dobro. Ja nemam običaj da pišem potvrde za predviđene tokove bolesti, jer život prečesto iznenađuje i dešavaju se najnevjerovatnije stvari. Ali u ovom slučaju sam napravio izuzetak i napisao pacijentu, za njegovo zdravstveno osiguranje, da će, prema mom iskustvu, najvjerovatnije da ozdravi.

Onda se desilo upravo ono što nije smjelo da se desi. Žena je posjetila ginekologa, koji je zaključio da ona u ovom području ima tumor. Istoga dana biva upućena u bolnicu i operisana. Ispostavilo se da je u pitanju bila zabluda i lažna uzbuna. Međutim, pacijent, koji jedva da je bio u fazi ozdravljenja, pada u paniku i urla zbog "stare šlampavosti ljekara". Doživljava recidiv konflikta na starom ožiljku, koji, mada kratkotrajan, ima veliki intenzitet i čije rješenje jadni čovjek ne uspijeva da preživi. Nažalost, žena nije bila razumjela sistem Nove medicine i kad su me pozvali "dijete je već bilo u bunaru".

ŠINA KONFLIKTA

U biologiji vladaju zakoni koje više ne možemo da razumijemo od kada smo se navikli da mislimo "psihološki". Međutim, ako ponovo naučimo da razmišljamo bio - logično, ipak ćemo uspjeti da ih razumijemo. U ovaj biološki način razmišljanja spada i razumijevanje šine konflikta.

Mi današnji, našom civilizacijom deformisani ljudi ovo "razmišljanje po šini" smatramo bolesnim, i tada govorimo o alergijama protiv kojih se treba boriti. Govorimo o polenskoj groznici, astmi, neurodermitisu, psorijazi itd. i pri tom, ne birajući, spominjemo različite konflikte u sasvim različitim fazama zajedno sa njihovim tjelesnim simptomima. Dakle, u pitanju je prilična zbrka, u koju ovdje pokušavamo unijeti nešto reda.

Osim osnovnih DHS-sina, postoje i sporedne šine. Ovo su propratne okolnosti ili propratni momenti naročite vrste, koji su u momentu dešavanja DHS-a ostali organizmu u sjećanju. Ovo mogu da budu mirisi, naročite farbe ili zvukovi, odnosno sve vrste opažaja. Može da postoji jedna sina po DHS-u, a može da ih bude 5 ili 6 istovremeno. Nebitno je da li mi ovim šinama kasnije pridajemo psihološki značaj ili ne, one su jednostavno u programu.

PRIMJER: POLENSKA GROZNICA

Nekad, kad se svježe pokošena trava ostavljala u malim plastovima, da bi se prosušila i da je tako prije definitivnog skupljanja rosa što manje pokvasi, ovi mali plastovi su, naročito na selu, bili najromantičnija, najjeftinija i samim tim i najomiljenija mjesta za prvu tjelesnu ljubav. Ako bi pri tom došlo do kakve veće neprijatnosti, što je često bio slučaj, onda bi miris svjezeg sijena obadvoje ljubavnika stalno podsjećao na katastrofu koja se tada desila. Katastrofa nije uvijek za oboje bila katastrofa, takođe nije za oboje značila bezuslovno DHS, nego često samo za jednog od ljubavnika. U tom slučaju, mi bismo govorili o polenskoj groznici ili alergiji na polen. Za polensku groznicu, koja je naravno već faza ozdravljenja, čovjeku u nekim slučajevima nije potreban ni polen. Isti efekat možemo imati ako u televizijskoj emisiji doživimo seljaka koji kupi sijeno.

Ono što je naročito, i što treba u prirodi da nam veoma pomogne, jeste činjenica da se, doživljavajući "recidiv sa osnovnom sinom", automatski možemo naći na svakoj pojedinačnoj "sporednoj šini" ili staviše na svim sporednim šinama, i obratno.

Naravno da svaka sporedna sina ima odgovarajući samostalan i zaseban aspekt konflikta, zasebno Hamerovo žarište u mozgu i zasebne promjene na organima.

U navedenom slučaju, ako je kod partnerke bio u pitanju DHS, ona prije svake polenske groznice, često i istovremeno, dobija recidiv seksualnog konflikta sa karcinomom grlića materice. Dakle, ne sluteći ništa, ona odlazi na odmor na selo u vrijeme kosidbe i poslije se čudi kako joj je izostala menstruacija. Recidiv konflikta se, naravno, brzo ponovo rješava samim povratkom kući i izolacijom od sina. Međutim, tada već prijeti nova katastrofa, ako se slučajno ode do ginekologa i ovaj ustanovi početni stadijum karcinoma grlića materice.

Zbog ovog, obavezujem sve moje učenike da brižljivo i podrobno ispitaju DHS sa svim šinama.

Pri tom uvijek treba imati na umu da se ne radi, kako smo ranije mislili, o alergijskim smetnjama, nego da su u pitanju pravi i dobri oslonci mislima, koji treba da upozore organizam na vrstu katastrofe koja se prije dogodila.

Nije dovoljno da samo pronađemo osnovne i sporedne šine, nego pacijentu sa najvećim strpljenjem moramo sve da objasnimo, i to tako da on ubuduće sa zadovoljstvom pozdravi ove simptome, a ne da od njih dobije paniku i da pri tom zna da stvarni konflikt još uvijek nije riješen kako treba. Ovaj posao često nije nimalo lagan u vremenu kada postoji samo "simptomatska medicina" i kad svaki upadljivi simptom nameće "neophodnost terapije". Kod pacijenata koji ne mogu, neće ili ne smiju da shvate sistem Nove medicine, sve se svede na uzaludno mučenje.

PRIMJER: SENEGAL-BRISEL

Jedan bračni par leti iz Senegala za Brisel. Za vrijeme leta muž dobija srčani infarkt. On je bijel kao kreč, otežano diše, ležeći na podu, u prolazu između sjedista aviona, katastrofa. Njegova žena strijepi od smrti, koja može da nastupi svaki čas. Međutim, on ne umire. Avion se spušta u Briselu, njega odvoze u bolnicu, gdje nakon izvjesnog vremena ozdravi.

Za suprugu ne samo da je let predstavljao pakao, nego su to bile i tri naredne sedmice. Za to vrijeme ona je izgubila na težini, nije mogla da spava, stalno je strahovala za muževljev život.

Biološki gledano, ona je oboljela od konflikta smrtnog straha i brige (za nekog drugog). Nakon ove tri strašne sedmice, konačno, s poboljšanjem muževljevog zdravstvenog stanja, ona uspijeva da se umiri i dolazi do konfliktolize. Pacijentkinja je imala sreću da je iz Afrike sa sobom ponijela bacile TBC. Naredne tri sedmice ona je imala noćno znojenje sa blago povišenom temperaturom, naročito pred jutro, presvlačeći se po pet puta u toku noći. Na plućima je imala ovalno žarište (adenokarcinom alveola), koje je pomoću tuberkuloznih bakterija kazeozno nekrotizovano i pošto je bilo iskašljano, ostavilo je malu kavernu, tzv. parcijalni emfizem pluća.

U narednom periodu pacijentkinja doživljava mnogostruke periode znojenja, nekad kraće, nekad duže. Neposredno prije početka jednog dužeg perioda znojenja, karcinom pluća je pronađen prije nego što su acidorezistentni štapići tuberkuloze imali vremena da ga razgrade i da bude iskašljan. Od tada je pacijentkinja vazila za teškog plućnog bolesnika. U prvom navratu, "zbog sigurnosti", htjeli su da odstrane jedno plućno krilo, i da uz to primjene hemoterapiju i terapiju zračenjem, sa uobičajenim mjerama.. Međutim, od svega se odustalo kad su na drugoj strani otkrivena i druga ovalna žarišta. Pacijentkinja je proglašena za inkurabilnu i prognozirana joj je skora smrt.

Kako je Nova medicina u Belgiji donekle poznata, našao se ljekar koji je pacijentkinji rekao da "samo dr Hamer može da riješi ovako teške slučajeve". Tako je ona dospjela kod mene.

Rješenje slučaja stvarno nije bio jednostavno, jer je pacijentkinja imala prilično neobičnu šinu. Kad smo nju uspjeli da pronađemo, ostalo je bila samo rutina.

Koja je šina bila u pitanju?

Konflikt brige i smrtnog straha nije bilo teško ustanoviti. DHS je bio tako dramatičan da se nije mogao previdjeti. U početku sam mislio da je vrlo vjerovatno da su muževljevi ponovljeni srčani napadi (angina pectoris) bili razlog da je supruga morala izdržavati ponovljene atake smrtnog straha. I da se ovo ispostavilo kao istina, bilo bi sve jasno kao dan. Međutim, žena je insistirala na tom da se muž nakon infarkta osjeća sasvim dobro i da nije više nikada imao napad, niti je letio avionom.

Onda sam došao na spasonosnu pomisao i upitao je: "Da li je neko iz blize familije ili prijatelja u međuvremenu letio avionom?" "Da, gospodine doktore, ali se pri tom nije ništa desilo. Ali sad kad me pitate, pade mi na pamet da je poslednji period znojenja bio kad se moja kćerka vratila avionom sa Tenerifa, nakon odmora koji je trajao tri sedmice. Mislite da bi ovo moglo imati veze? Svakako se sjećam da me je, sve vrijeme dok je ona sa svojom porodicom bila odsutna, mučila nesanica, da sam omršavila i stalno mislila: 'Samo da oni ponovo stignu'."

Ostatak je bio rutina. Moglo se veoma egzaktno rekonstruisati da je pacijentkinja, svaki put kad bi neko od članova familije (sestra ili djeca) nekud odletio avionom, padala u paničan strah koji sebi nije mogla da objasni razumnom analizom. I uvijek kad bi se ovaj član familije vratio nazad, ona bi imala periode noćnog znojenja. I taman je sad počinjao duzi period noćnog znojenja i subfebrilnih temperatura sa kašljem. Tada je napravljen rentgenski snimak i stvar je otkrivena.

U ovom slučaju, druga šina jednog kolosjeka bio je - avion . .

Kao što se želježnički kolosjek sastoji od dvije šine, tako je pacijentkinja, prilikom dramatičnog muževog infarkta u avionu od Senegala do Brisela, oboljela od dvije komponente konflikta:

konflikt brige i smrtnog straha za muža zbog srčanog infarkta
konflikt straha od aviona, jer su u avionu bili tako bespomoćno zatočeni

Obe komponente su bile kompleksno povezane, tako da bi kod svake pojedinačno automatski izbio konflikt brige i smrtnog straha. Možemo to reći i na drugi način: od tada je bila alergična na srčane napade (koji se na sreću nisu ponavljali) i na avione.

Terapija se sastojala iz toga da pacijentkinja postane svjesna uzročno-posljedičnih veza, da se uzrok otkloni i da se zatim ne čini ništa, nego, ako je moguće, da se majci prirodi ne smeta. Ovo znači: pacijentkinja se znojila još 3-4 sedmice, zatim su se na mjestu plućnih žarišta vidjele samo male kaverne.

Danas se pacijentkinja osjeća dobro.

PRIMJER: ZASPAO ZA VOLANOM

Jedan čovjek vozi autoputem između Brisela i Ahena (Aachen). Kod Litiha (Lüttich), zaspi za volanom. Nakon, otprilike, jednog kilometra, budi se, prestrašen, jer motor proizvodi drukčiji zvuk pošto njegova noga ne pritiska papučicu za gas. On oboljeva od konflikta "ne vjerujem svojim usima".

U istom momentu dobio je tinitus u lijevom uvu. Od tada on redovno dobija tinitus:

ujutro, kad se probudi
uvijek kad vozi auto, a motor se guši, znači pri određenoj frekvenciji zvuka.

PRIMJER: PREGAŽENA MAČKA

Jedan vozač automobila nesretnim slučajem pregazi mačku. Zaustavi kola, da bi vidio da li joj se možda može pomoći, ali ona je bila mrtva. "O, boze," pomislio je, "jadna mačka, kako se to samo moglo desiti?" Gledajući izmrcvarenu mačku, kako leži, osjeti da su mu udovi klonuli.

Godinu dana nakon ovog, dotrčala mu je u susret neka izgubljena mačka koju je njegova žena spontano uzela u ruke. Obadvoje su je veoma zavolili. Pred veće, nakon posla, običavao je da mazi mačku, sjedeći u stolici. Sve je bilo u redu dok je mačka redovno dolazila kući. Međutim, kad bi se desilo da zakasni, on bi u momentu oboljevao od "alergije" na mačkino odsustvo. Jer svaki put bi iskrsnula slika pregažene mačke. Svaki put bi zapao u paniku: "Nije, valjda, neko našu mačku zgazio, ne smijem pomisliti, ako sad leži negdje na ulici kao jadna mačka onda."

Sa mačkinim ponovnim pojavljivanjem u kući, on bi dobijao akutnu alergiju, rasprostranjenu na koži ruku, podlaktica i lica, sa crvenilom i otečenošću. U stvari, ovo je bilo ozdravljenje prethodnih malih ulceracija na koži. Kožni alergijski testovi su jasno pokazali alergiju na mačke.

Mi smo do sada vjerovali da su sve to bolesti koje se moraju hitno liječiti. Ovo gledište je potpuno jednostrano, jer su u pitanju ostaci naših instiktivnih sposobnosti, alarmni signali. Kod bronhijalne astme i kod laringealne astme, to su dvije alarmne sirene, koje hoće da nam kažu: "Pažnja, kod ove kombinacije, desilo se prije to i to."

Na ovu temu, dva kratka primjera:

PRIMJER: BOKSER U AUTOMOBILU

Da bi prošetali, dovezli smo se do parka automobilom, sa naša dva psa boksera.. Nakon šetnje, trebalo je da psi ostanu u kolima dok mi na brzinu popijemo šolju kafe. Kako je bilo vruće, prozor automobila smo ostavili poluotvoren. Još nikad se nije desilo da psi iskoče kroz prozor. Međutim, ovog puta naišao je neki naročito držak pripadnik njihove vrste, koji je odmah morao biti protjeran. Ovim povodom, četvorogodišnji bokser moćno i elegantno skače kroz poluotvoren prozor automobila. Šest godina starija ženka boksera slijedi ga, ali stara dama to ne uspijeva tako elegantno. Ona se debljim dijelom tijela zaglavi, zatim se prevrne i grubo udari o tlo zadnjim dijelom, zaradivši napuklu karlicu, s kojom se mučila tri mjeseca.

Od ovog događaja, ni najslađim zalogajem nisi mogao da je namamiš da još jednom uđe u naš automobil. Odlazila bi do vrata, a onda bi se odlučno okretala: "Dragi gospodaru, kobasicu bih vrlo rado, ali u auto više ne ulazim, jer se iz njega može ispasti..."

Ono što jednoj ženki boksera ne može ni slučajno da se desi, nama ljudima se dešava redovno.

PRIMJER: LANČANI SUDAR

Jedna šefica spedicije doživi sa svojim kamionom lančani sudar. U retrovizoru je vidjela kako autobus juri i udara zadnji kraj njenog vozila. Kako je u pitanju ljevakinja, doživljava ovom prilikom konflikt prepadanja sa strahom i konflikt frontalnog straha (ovdje konflikt nemoći "ne mogu ništa da preduzmem") sa odgovarajućim Hamerovim žarištima desno frontalno.

Kad se stvar sredila, uprkos kašlju nije pronađen odgovarajući bronhijalni karcinom ni ciste skrznog luka, ali su zato oba Hamerova žarišta u mozgu bila vidljiva. Ona su, naravno, odmah proglašena za tumore mozga i operisana. Ovo se dogodilo 1982. Nekoliko godina kasnije, pacijentkinja doživi skoro identičnu saobraćajnu nesreću, ali ovog puta nije bio autobus. Sve se odvijalo gotovo isto kao prvi put. Ljekari neurohirurske klinike su rekli da je tumor desno frontalno ponovo narastao. Pacijentkinja biva ponovo operisana. Sve se ponovi i treći put, i ona bi po treći put operisana, jer je tumor ponovo narastao.

U međuvremenu je više puta bila u situaciji da gotovo doživi lančani sudar i već je postala alergična na lančane sudare. Par puta je bilo "sasvim gusto". Sad treba da bude operisana četvrti put, uključujući hemo i zračenje, jer ovog puta su pronađene promjene na plućima i ciste skrznih lukova, što je proglašeno za metastaze tumora mozga. Srećnim slučajem, ona upoznaje Novu medicinu.

Pacijentkinja sad konsekventno više ne vozi sama.

Značaj "šina" u Novoj medicini, bilo da je u pitanju čovjek ili životinja, jeste u tome da pacijent, koji je doživio jedan biološki konflikt, nailaskom na šinu lako doživljava recidiv konflikta. Pri tom recidiv može da pravi samo jedna komponenta konflikta (vidi alergiju na avione). Već ovo je dovoljno da se izazove potpuni recidiv konflikta. Ovakvi recidivi prolaze neprimjećeno pored našeg intelektualnog razumijevanja. Mi ih možemo shvatiti i izbjeći samo intuitivno. Ono što mi ljudi tek nakon treće operacije činimo korektno ("učenje na greškama") životinje to čine instiktivno i pravilno nakon prvog puta.

Mi moramo da upoznamo sasvim novu dimenziju mišljenja, jednu vrstu intuitivnog biološkog shvatanja. Biološki konflikti nas vraćaju nazad u surovu stvarnost. Ne samo za životinje, već u principu i za nas ljude pri tom se radi o životu i smrti.

VISEĆI KONFLIKT ILI KONFLIKT U RAVNOTEŽI
na primjeru psihoza i motornih, odnosno senzoričnih paraliza

Nova medicina ima čitav niz specijalnih slučajeva i specijalnih konstelacija, kao što je npr. fenomen da rak za vrijeme trudnoće prestaje da dalje raste, od njene desete sedmice, jer novi život ima apsolutnu prednost. Uprkos ovome, konflikt nije automatski riješen samom trudnoćom, nego je za izvjesno vrijeme storniran, odnosno odgođen. Ako se desi da do kraja trudnoće ne dođe do pravog rješenja konflikta, on se ponovo vraća nazad, i to u momentu nastupanja porodajnih bolova. To je, onda, često konstelacija za takozvane porodajne psihoze. Ovdje nailazimo na fenomen da konflikt, sa svim što mu pripada, ostaje da visi u vidu ravnoteže. Za sve vrijeme trajanja trudnoće, konflikt niti nestaje niti teče dalje.

Slična situacija je kod konflikta u ravnoteži. To je konflikt koji nastaje DHS-om, ima odgovarajuće Hamerovo žarište i korelat karcinoma na organskom nivou, međutim, njegova aktivnost je veoma redukovana, iako nije potpuno riješen. S jedne strane, ovakav konflikt je relativno bezopasan, jer ne postoji konfliktna masa, tako da u smislu raka nema ili skoro da nema aktivnost.

Tipičan primjer za ovakav često viseći konflikt je motorni konflikt, koji pogađa motorni centar (Gyrus praecentralis) moždanog korteksa, tako da se javlja oduzetost. Paraliza "visi", što znači da ne prolazi nego traje. Ovo stanje se često označava kao multipla skleroza. Takav viseći konflikt dobija novu dimenziju i kvalitet ako na drugoj moždanoj hemisferi dobije isti ovakav konflikt jednim novim DHS-om. Tokom aktivnosti oba konflikta, pacijent postaje upadljiv, čudnovat, šizofren. Jer su tad ispunjeni uslovi za šizofrenu konstelaciju, koja uvijek nastupa kad pacijent na obe strane mozga ima isti aktivan konflikt, bilo da se radi o srži velikog mozga ili o korteksu.

Pacijent je u pravom smislu riječi "podjeljena ličnost". Vjerujem da se značaj visećih konflikata ne može dovoljno dobro ocijeniti. Takozvane duševne bolesti su najčešće bolesti uopšte, češće čak od srčanog infarkta. I većina ovih jadnika po duševnim bolnicama tamo su jer imaju ovakav viseći konflikt, na koji se s vremena na vrijeme nadoveže isti ovakav novi konflikt (po nesreći s Hamerovim žarištem na drugoj hemisferi), što pacijenta dovede do "ludila". Pacijenti koji postanu upadljivi po dramatičnosti, svi su oboljeli, prema mojim iskustvima, od još jednog, dodatnog, trećeg konflikta ili imaju takozvanu "biomaničnu konstelaciju" (vidi poglavlje o psihozama).

Ovo znači da su pacijenti sa dva takva konflikta u različitim hemisferama mozga nedramatično šizofreni, odnosno ništa više dramatični od jednog pacijenta oboljelog od raka.

Pacijenti koji postanu dramatično psihotični, preduzimajući različite dramatične akcije, kao što je urlanje ili napadi ekstremne uzrujanosti, oboljeli su, kako rekoh, od još jednog, trećeg dodatnog konflikta. Razumljivo je da do sada nijedan psihijatar nije mogao da dâ informaciju o uzročno-posljedičnim vezama i diferencijaciju u ovim pitanjima. Za ovakvom vrstom konflikata do sada nije niko ni tragao. Psihijatri dosadašnjeg tipa i ne nalaze uopšte za neophodno da komuniciraju sa "ludim čovjekom" i često im je to ispod časti. Psihotičan čovjek se do danas smatra "otpadnikom vrste", bićem sa kojim se u osnovi ne može saživjeti. Kao posljedica ovog, svi psihotičari bivaju "primireni", kako se kaže u fah-žargonu, ili posredno nazivani izvorom trankvilajzera. Ovaj teatar od "primirivanja", jer je vriska u bolnici nepoželjna, čini se da je, svakako, za pacijenta ono najnepoželjnije od svega što se da učiniti. Konflikti se zamrzavaju i postaju viseći, tako da pacijent praktično ostaje trajno šizofren i tek sad ne nalazi izlaza iz svojih konflikata. Naročito zbog činjenice da je društveno likvidiran (trajna hospitalizacija ne znači ništa drugo), za njega se otvara jedna ljudska i društvena praznina, od koje može da pobjegne samo ukoliko ostane da sjedi na svom bijednom mjestu u duševnoj bolnici, kao izopštenik iz društva.

Dragi čitaoci, ako pročitate poglavlje o šizofrenijama, odnosno psihozama, vidjećete da su mnogi tu opisani pacijenti imali takav viseći konflikt, prije nego što je nastupio drugi i odveo ih u "ludilo". Svjestan sam da su pojedini od ovih slučajeva s pravom mogli biti predstavljeni u drugim poglavljima, ali radi se o tome da ti, dragi čitaoce, shvatiš sistem, jer onda sve postaje jasno samo po sebi.

Veliki procenat onih koji su u duševnim bolnicama jesu pacijenti sa paralizama i njihovim posljedicama. Do oduzetosti dolazi uglavnom+ uslijed motornog konflikta i Hamerovog žarišta u Gyrus praecentralis-u, pri čemu, nakon DHS-a, konflikt najprije traje, zatim biva oslabljen, ali nikad potpuno riješen. Jer, za to vrijeme psiha pacijenta ne ostaje po strani. Čak kod djece i životinja nalazimo kao konsekventan sljedeći DHS konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost. DHS najčešće nastaje u momentu kad pacijent osjeti da je oduzet. To može i da bude gubitak osjećanja za sopstvenu vrijednost u pogledu sporta ili konflikt centralnog tipa, koji se tiče kompletne ličnosti. Zatim slijede osteolize kostiju, koje opet povlače za sobom deformitete kostiju. Vremenom dolazi do revalorizacije, pri kojoj pacijent može osjećaj za sopstvenu vrijednost da unekoliko izgradi na nižem, transformisanom nivou. Ovo onda rezultira rekalcifikacijama i time cementiranjem "obogaljenosti", što ponovo može da ima posljedice u psihijatrijskom smislu.

Deformacije kostiju, kao što je skolioza, koje su rezultat jednog dugog psiho - cerebro -organskog procesa, vrlo je problematično operativno korigovati, bar dok se ne pozabavimo nastankom ovih procesa, odnosno psihom pacijenta.

Tako tavore naši "bogalji" u duševnim bolnicama. Njihovo stanje je izazvao relativno mali povod, koji je odmah mogao da se izgladi, ali čije su posljedice i posljedice ovih posljedica katastrofalne. Ako pomislimo koja bi vrsta medicinara bila neophodna ovim jadnim ljudima, onda znamo da to sigurno nije današnja vrsta arogantnih medicinskih milionera, koji uobraženo lebde kroz bolesničke sobe, parajući nosom nebo, konstantno u pratnji njihovih profesionalnih mahača glavom značajnog pogleda, takozvanih asistenata.

Medicina će u budućnosti biti teška i predivna. Mi moramo naći put nazad do ljudskog nivoa, koji su ljekari naših predaka imali već hiljadama godina ranije, a koji smo mi izgubili.

ĐAVOLJI KRUG

Kad su, ranije, pacijenti koji su bili kod mene zbog rješenja konflikta i terapije, ponovo odlazili na terapiju školske medicine (radikalna operacija, zračenje i citostatici) skoro su svi završavali smrtno. Tu može da se ozdravi samo slučajno i to neko ko nije ni imao aktivan karcinom, nego stari inkapsulirani karcinom. Međutim, ako su pacijenti ostajali do svog ozdravljenja u bolnicama bez panike, sličnim sanatorijumima, sa malim intenzivnim odjelima, onda ih je 95% preživljavalo.

Između je đavolji krug. Možemo ga opisati kao jedno sve brže odvijanje uzročno - posljedično povezanih događaja na sva tri nivoa (psiha, mozak i tijelo) sa ishodistem u prvom oboljenju, dijagnozi i njome uzrokovanom šoku, zatim drugom oboljenju (zbog šoka od dijagnoze) i njegove dijagnoze sa šokom zbog prognoze. Između ovoga, svakako da mogu da postoje simptomi faze rješenja, koji su najčešće odmah pogrešno interpretirani od strane školske medicine, što još produbljuje đavolji krug kod pacijenta.

Kad ljudi ne bi razmišljali o svojoj bolesti i kad se ne bi dali uvući u paniku, onda bi od stvarnog prvog oboljenja raka samo mali broj umirao i to praktično oni čiji bi konflikt bio prekasno riješen ili ne bi bio nikako riješen. Po mojoj procjeni, radi se o procentu od 10-20%. Od ovog procenta, može najveći dio njih je da ozdravi, ako uspije da riješi konflikt uz pomoć pametnih ljudi iz svoje okoline..

Danas većina pacijenata oboljelih od raka umiru od paničnog straha, a uzrok ovom strahu su sami ljekari. Jatrogeno, odnosno ljekarsko pravljenje panike pesimističkim prognozama, i slično, vodi u novi konflikt-šok i u novi rak, tzv. "metastaze" (koje kao takve uopšte ne postoje).

Ovo ilustruje slučaj iz Austrije gdje, prema javljanju od 7.10.99. u svim austrijskim medijima, saznajemo sljedeće. Jedna sekretarica ginekologa je već 6 godina, kod ukupno 140 pacijentkinja sa histološkom dijagnozom "zloćudni rak", "uklanjala" briseve i pisala im da je "sve u redu". Da je pacijentkinjama dijagnoza bila saopštena i da su stavljene na odgovarajuće (pseudo) terapije (hemo i operacije), onda bi u međuvremenu, u skladu sa službenim statistikama, 130 -135 ovih pacijenkinja bile već mrtve. Ovako ni jedna jedina nije bila umrla. Jedna jedina imala je ponovo pozitivan bris, a sve ostale važe za "neobjašnjivo spontano izljećene", što se po današnjim navodima dešava jednom u deset hiljada slučajeva. Sad odjednom njih 140. Očigledno da je po srijedi obmana, laž i prevara. Sama država je prevarant.

Ipak je svim ljekarima moralo pasti u oči da ne postoji objašnjenje za činjenicu, koja je, hvala bogu, svima poznata, da u životinjskom svijetu samo ekstremno rijetko nailazimo na drugi rak. Tek u poslednjem stadijumu teških tjelesnih smetnji, kad ne može da se kreće ili brani, i životinja može da oboli od konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost sa rakom kostiju.

Znamo da kod svih oboljelih od raka, što mogu da potvrdim i ja svojim vlastitim iskustvom, pri postavljanju dijagnoze samo 1-2% pacijenata pokazuju ovalna plućna žarišta. Dvije ili tri sedmice kasnije napravljeni kontrolni snimci pokazuju ovalna plućna žarišta u 20-40% slučajeva, što je znak DHS-a konflikta smrtnog straha, koji skoro redovno udari sa brutalnim saopštavanjem dijagnoze. Ovakav intelektualni smrtni strah, za koji ne postoji nikakva nužda, što se vidi u slučajevima životinja, izazvan je isključivo ignorancijom ljekara. Ovaj jatrogeni šok je danas najčešći uzrok smrti kod oboljenja raka. Uz ovaj šok smrtnog straha od dijagnoze, dolaze još bezbrojne muke izazvane prognozama. Kasnije će svi ovi ljekari slijegati ramenima i tvrditi da je sve bio veliki nesporazum.

Ovo nije istina.

Jadni moji pacijenti, rastrzani između dvije strane. S jedne strane, mnogi su razumjeli Novu medicinu, ali kad se pojavi visoko seriozni šef odjela, sa svim ostalim ljekarima ispod sebe, koji svi do jednog ozbiljno kimaju glavom, odobravajući ono što je bog-ljekar u bijelom mantilu izrekao kao apsolutno pouzdanu pravu prognozu (za pacijenta smrtna presuda), koji od ovih jadnih smrtno ranjenih pacijenata još ima srca, morala i zagriženosti da proturjeći kolosalnoj ličnosti profesora.

Mučiteljska mašinerija je u stalnom pogonu i praktično ne postoji šansa da se umakne ovom "programu". Nakon nekoliko mjeseci, skoro svi se nađu na samrtnoj postelji. Uspije li neko umaći ovim razjapljenim raljama oficijelne medicine, onda sigurno neće izbjeći ispitivanja u svrhu kontrole i praćenja bolesti. Pacijent biva kontinuirano posmatran i sve što ne paše biva suspektno na novi rak, odnosno "metastaze". Kratko prije redovnog kontrolnog pregleda je jadni pacijent danima u smrtnom stresu. Onda slijedi rezultat: "Trenutno se ne mogu utvrditi metastaze." "Hvala bogu", misli pacijent "još tri mjeseca života duže".

Uz ovo, naravno, dolaze bezbrojni društveni strahovi. U najgore spadaju zapitkivanja puna sažaljenja: "Moze li se? Kako ide?" Pacijent osjeća da je svuda gledan kao kandidat za umiranje, koji se ne uzima kao potpuna ličnost, jer će on ipak uskoro da umre. Mnogi ljudi mu nerado pružaju ruku, bojeći se da bi stvar mogla biti zaražna. Pa, čak, ako pacijent i uspije za sebe samog da iziđe iz đavoljeg kruga i da osvoji ponovo hrabrost i samopouzdanje, odmah u prvoj sljedećoj situaciji će mu sredina bezosjećajno nabiti na nos da je on ipak "bolestan od raka".

Ispred ove medicinsko neljekarske i društveno nehumane pozadine stoji jadni pacijent u totalnoj dilemi. Niko ne može argumentovano da govori protiv Hamerove Nove medicine, ali je uprkos tome satanizovana na sva zvona.

Još je mnogo gore to da različiti simptomi i stanja bivaju sasvim različito interpretirani. Na primjer, vagotonija je u Novoj medicini veoma dobar znak ozdravljenja. Istina je da ona ponekad mora biti medikamentozno kočena, ako Hamerovo žarište u mozgu suviše otekne, ali u principu vagotona faza ozdravljenja neophodna je i željno iščekivana.

Sasvim suprotno je u današnjoj oficijelnoj medicini, u čijem se rječniku izrazi simpatikotonija i vagotonija upotrebljavaju kao pojmovi vezani za "vegetativne smetnje", vagotonija je teški "poremećaj cirkulacije" i "početak kraja".

Iako se pacijent (ako nije u pitanju rak kostiju, gdje zbog rastezanja periosta nastaju jaki bolovi) u vagotoniji osjeća veoma dobro, ima dobar apetit i san, svi medicinari školske medicine, koje pacijent neoprezno traži, proreći će mu skori kraj. I, iako bi vagotoniju morali poznavati kao stadij rekonvalescencije nakon infektivnih bolesti (pomislimo samo na kuru ležanja kod tuberkuloze), svaki medicinar je sklon da kaže: "Da, ali kod raka je to nešto drugo."

Ima i tu istine, kad se uzme u obzir da je rak u principu dvofazna bolest. Simpatikotona faza aktivnosti konflikta, u kojoj pacijent ima prividne smetnje perifernog krvotoka, loš apetit i nesanicu, za školske medicinare je do sada predstavljala rak. Dužu fazu ozdravljenja, koja takođe pripada oboljenju raka, školski medicinari nisu registrovali kao fazu. Pa ako su je ponekad i vidjeli u ekstremnoj formi, onda je to stvarno i bio početak kraja, jer je pacijent kratko potom umirao od edema mozga.

Poenta:

Pacijent ne može da se vozi na dva kolosjeka, jer prognoza školske medicine ometa terapiju. Pacijent sa rakom kostiju u fazi ozdravljenja dobija u školskoj medicini odmah morfijum, često i protiv njegove izričite volje. Ovim mu, zajedno sa bolovima, biva oduzeta i volja da istraje. Smrt je onda još pitanje dana ili sedmice. Ali ako pacijent zna, kao što to moji pacijenti znaju, da je ovaj bol u osnovi nešto dobro i prolazno i ako zna zbog čega bol nastaje, onda on mobiliše neslućene snage i ne osjeća ovaj bol kao nešto loše i strašno, kao kad mu je govoreno da će se bolovi sve više pojačavati i odvesti ga u smrt.

Tek kad pacijent dođe na liječenje ljekarima Nove medicine, koji su njome ovladali, kako teoretski tako i praktično, uz to još u jednoj bolnici sličnoj sanatorijumu, bez panike, tek tad definitivno izlazi iz đavoljeg kruga, i može da ozdravi kad ima svijest o tome da njegovu bolest ovdje poznaju, mogu da naprave pravu procjenu stanja i da je kompetentno liječe. I tek tad će više od 95% pacijenata preživljavati, dok u đavoljem krugu mogu da prezive jedva 1 ili 2 od stotinu.

PRIMJER: "METASTAZE" VEĆ U MALOM PRSTU!

Jedan čovjek od 45 godina preživjeo je tri raka (rak bubrega, karcinom medijastinuma, karcinom okruglog žarišta na plućima). Osjećao se zdravo i sposobno i otišao ponovo da radi kao vozač kamiona. Radio je 14 dana bez ikakvih tegoba i nije ga to ni iscrpljivalo. Nakon 2 sedmice u firmu je došao čovjek iz zdravstvenog osiguranja i zahtijevao da "oboljeli od raka" odmah prestane sa radom, jer on po svim pravilima mora biti poslan u penziju. Zdravstveno osiguranje nije spremno dalje da plaća sumnjive slučajeve, jer to da je pacijent obolio od raka radno sposoban ne može da bude dugog vijeka. Pacijent biva momentalno skinut sa svog vozačkog sedista i poslan u invalidsku penziju. Tada pacijent oboli od DHS-a konflikta revira i biva psihički i emotivno uništen.

Međutim, on uspijeva da iziđe na kraj i sa ovim strašnim udarcem. Saopštio mi je to nakon 8 sedmica, pošto je ponovo izgubio par kila na težini.

Takođe je pacijent uspio da izdrži fazu ozdravljenja sa jednim ogromnim Hamerovim žarištem u periinsularnom području i ponovo se osjećao bolje. I kako nije više smio da radi, bavio se uređivanjem svoje kuće i poliranjem automobila. U namjeri da ostruže i ispolira jedno korodirano mjesto na automobilu, desilo se da povrijedi mali prst lijeve ruke. Ubod je probio do kosti. Čitava povreda se upalila, otekla i razvio se lokalni osteomijelitis na vrhu zadnje falange malog prsta.

Pacijent se u tom momentu osjećao inače potpuno zdravo, mogao je dobro da jede i spava. Ne sluteći ništa, on se sa svojim upaljenim prstom uputio kod svog kućnog ljekara, koji je bivši hirurg i nije čeznuo ni za čim više kao za svojim starim fahom. On dade da se napravi rentgenski snimak malog prsta i tamo je mogao da vidi mali defekt, koji je prouzrokovao osteomielitis. Ali kod nekog ko boluje od raka ne može da bude osteomijelitis, sve što kod njega može da postoji to su "metastaze". Pri tom je ubodno mjesto bilo tako očigledno i ležalo neposredno pored osteomielitičkog žarišta. I tako pacijentu, izbezumljenom od straha, medicinik reče: "Čujte, ovo mogu da budu samo metastaze. Vi bolujete od raka i sad su maligne ćelije već u malom prstu. Mi to moramo odmah amputirati. I rećiću vam još nešto, sve što vam je Hamer rekao je čista glupost, jer ovo napreduje dalje i vi ćete od tog da umrete."

Pacijent je bio oboren s nogu i u tom momentu oboljeva od DHS-a konflikta smrtnog straha. Bezvoljan i užasnut on pristade, bez ikakvog histološkog nalaza, da mu se prst odmah kompletno amputira (duboko u zdravo tkivo - jer to je pravilo). Potpuno smlaćen, pacijent se vratio kući, nijemo pokazujući amputaciju, sve što je uspio, nakon duže pauze, da kaže bilo je: "Ćelije raka su metastazirale u mali prst, kaže doktor. Ono što Hamer priča je glupost, za mene nema više nade."

Nakon 6 sedmica, ipak me je ponovo pozvao. Tad je već bio izgubio još deset kila na težini, njegova do tada čista pluća bila su puna ovalnih žarišta. Kratko nakon ovog je umro. On je upao u "đavolji krug".

PRIMJER: "VRZINO KOLO" IZAZVANO KONFLIKTOM STRAHA ZA SRCE I MEZOTELIOMOM SRČANE MARAMICE

Učitelj tenisa, ljevak, star 43 godine, posjeduje tenisku halu, zbog koje oboljeva od konflikta revira. Odgovarajuće Hamerovo žarište leži u lijevom temporalnom režnju, a manifestacija na organu su ulceracije koronarnih vena.

Nakon otprilike pola godine, pacijent uspije da riješi svoj konflikt. Nakon 2 mjeseca doživljava neizbjezni infarkt desnog srca. Ujutro su ga snalazili anginozni bolovi u trajanju od jedne minute. On se sjećao da je cijele protekle godine imao lagane srčane probode. U toku dana su veoma jaki bolovi angine pektoris oslabili, a nestali su tek pred kraj drugog dana.

Ovaj napad angine pektoris bio je DHS, jer on je pomislio: "O, bože, pumpa otkazuje, ovo je infarkt, nema ništa više od časova tenisa".

Međutim, desilo se sljedeće: pacijent je već 6 sedmica imao osjećaj naročito velikog umora, što nije uzimao za ozbiljno, a pokušavao je da s tim izađe na kraj pijući više kafe. Naravno da je umor došao ponovo nakon napada angine pektoris, ali ovaj put ga je on povezao sa svojim srcem.

Jak napad angine pacijent je doživio kao konflikt ataka na svoje srce ("pumpa otkazuje") i on je održavan u aktivnosti postojanjem ovog umora. Dakle, pacijent je imao konflikt revira u rješenju nakon epileptične krize (desni infarkt) i istovremeno aktivan konflikt ataka na srce sa mezoteliomom srčane maramice. Nakon nekoliko mjeseci, završetkom faze ozdravljenja konflikta revira i prestankom umora, dolazi i do rješenja konflikta ataka na srce i u pcl-fazi je uslijedio neizbjezni perikardni izliv.

Zbog ovog izljeva je fizička sposobnost učitelja tenisa bila reducirana još više nego za vrijeme faze ozdravljenja konflikta revira. Od ovog, pacijent dobije recidiv konflikta ataka na srce i posljedično povlačenje srčanog izliva, svakako ne kao znak ozdravljenja, nego kao znak aktivnosti konflikta ataka na srce. Jedva da se izliv ponovo povukao na osnovu novog rasta mezotelioma, njegova fizička sposobnost je porasla i on se unekoliko smirio. Međutim, ovo smirenje uslovi ponovni povratak izljeva u srčanu kesu, kao znak rješenja recidiva konflikta. I tako, bez poznavanja Nove medicine, pacijent automatski stiže u đavolji krug. Kod drugog i trećeg recidiva, izliv je konačno dijagnostikovan pomoću CT-a toraksa.

Kad mu je saopštena dijagnoza, pacijent oboljeva od konflikta smrtnog straha sa rakom ovalnih žarišta plućnih alveola. Sad je već bio u duplom đavoljem krugu. Svaki put kad bi bio dijagnostikovan srčani izljev, pacijent bi dobijao strah za srčanu maramicu i strah od smrti. Nakon toga bi uslijedila punkcija izljeva, on bi se osjećao fizički u boljoj kondiciji, što bi ga neko vrijeme smirivalo, dok se srčana kesa ne bi opet napunila. Ovaj točak se okretao sve brže.

Kad su otkrivena ovalna plućna žarišta, kardiolog je izgubio svako interesovanje za njega. Onda mu je neko ispričao da postoji i Nova medicina.

Nova medicina može da prekine ovakavo duplo vrzino kolo svakako samo pod uslovom da pacijent može da razumije uzročno-posljedične veze.

PRIMJER: AVOLJI KRUG KOD CISTI SKRZNOG LUKA

Jedan od najčešćih đavoljih krugova je onaj kod cisti skrznog luka sa konfliktom frontalnog straha (često strah od raka). Frontalni strah je strah od nečeg za šta nam se čini da juriša na nas i da to nešto ne možemo izbjeći. Ostaje nam samo bijeg. Ukoliko je odstupnica zatvorena, onda pacijent (čovjek ili životinja) dodatno oboljeva od konflikta strah u potiljku i momentalno se nađe u fronto-okcipitalnoj šizofrenoj konstelaciji.

Frontalni strah od nekog ili nečeg što napada ili prijeti (životinja, čovjek) je kod čovjeka i životinje sasvim realan. Kod nas ljudi je on tek u drugoj liniji strah od nečeg imaginarnog što se pacijentu ne čini manje realnim od podivljale životinje koja juriša na njega. Uzmimo da ljekar kaže pacijentu: "Kod vas sumnjamo na rak." Ili: "Vi imate rak." Kako rak biva uvijek predstavljen kao nešto čemu se ne može umaći, nešto što napreduje, takođe kao sudbonosan doživljaj iako je opasnost praktično imaginarna, a ne realna, ova opasnost se svom silinom svaljuje na pacijenta tako da on, čuvši samo dijagnozu, može već da oboli od konflikta frontalnog straha. Pacijenti koji su upoznati sa principima Nove medicine praktično ne doživljavaju konflikt frontalnog straha na ovu temu.

Pacijenti koji od ranije poznaju Novu medicinu, u momentu kad im se saopšti dijagnoza i prognoza, praktično nikad ne oboljevaju od konflikta frontalnog straha.

Kod frontalnog straha ili straha od karcinoma, čovjek biva u izvjesnom smislu evolutivno prebačen nazad, u neko arhaično vrijeme kad su naši preci živjeli još u vodi. Za njih je najveća katastrofa bila kad bi ovim, ribama sličnim bićima nešto zatvorilo skrge ili kad bi im se one na suvom slijepile tako da ostanu bez kiseonika. Upravo ovaj prastari strah da ćemo ostati odsječeni od vazduha doživljavamo kod konflikata frontalnog straha, odnosno straha od raka. Obično se kaže: "Grlo mi se steglo." Ili "Ostao sam bez daha."

Ako ovakav konflikt "dijagnoze raka" udari, onda pacijent, naravno, momentalno dobija sve znakove aktivnosti konflikta: ruke hladne kao led, nesanica, odsustvo apetita, prinudno razmišljanje o konfliktu itd. Na vratu istovremeno osjeća samo lagano bockanje ili zastinutost ispod kože.

U ovoj aktivnoj fazi u ostacima skrznog luka nastaju ulceracije, plitki defekti pločastog epitela skrznog luka, koji iznutra prekriva ove cijevčice. Prođe li nakon izvjesnog vremena realna ili prividna opasnost, koja je uzrokovala konflikt frontalnog straha, odnosno konflikt straha od raka, onda u fazi ozdravljenja na vratu nastaju ciste ispunjene tečnošću. One se u školskoj medicini nazivaju non-Hodžkin-limfom, jer se pogrešno smatraju za limfne žlijezde. Ove ciste na ostacima skrznog luka su izazvane snažnim edemom ozdravljenja na do tada ulcerisanim mjestima ostataka skrznog luka. Zbog ovog, tečnost ne može da otiče, tako da se obrazuju kuglaste cistične formacije, koje leže ispod kože i mogu se pipati kao kuglice na obe strane vrata, ispred i iza ušiju, i odavde nadole do aksila i supraklavikularnih jama. Prema unutra se mogu velike čiste naći sve do dijafragme, što obavezno biva tumačeno kao paketi limfnih čvorova. Za čiste ostataka skrznih lukova je tipično više kliničkih simptoma:

U prvoj polovini faze ozdravljenja, prije epileptoidne krize, a često kratko nakon konfliktolize, dobijaju "neobavješteni pacijenti" paniku od metastaza. Oni smatraju napete čiste limfnim čvorovima ili tumorskim rastom. Zbog panike od metastaza, pacijenti dobijaju nanovo strah od raka . Ovim paničnim strahom od raka faza ozdravljenja biva automatski zamijenjena fazom aktivnosti konflikta, a ciste se povlače.

Isti, prividno povoljan efekat se može ostvariti hemoterapijom i rentgenskim ili kobaltnim zračenjem, s tom razlikom da ovo ne prouzrokuje aktivnost konflikta nego samo zaustavljanje faze ozdravljenja. U oba slučaja je pacijent uhvaćen u đavolji krug.

U slučaju recidiva konflikta zbog nove panike od raka, slijedi: prekid faze ozdravljenja, povlačenje cisti skrznog luka, dalje širenje ulcera u ostacima starog skrznog luka.

Svakim prekidom ozdravljenja, koje se ne završava ni psihički ni organski, ostaje odgođena "konfliktna masa", odnosno ostatak nedovršenog ozdravljenja. Istovremeno nastaje nova "konfliktna masa", koja takođe putem ozdravljenja mora biti obrađena kako psihički tako cerebralno i organski.

Dakle, uspije li se pacijent još jednom umiriti, onda kao znak faze ozdravljenja koja je nanovo nastupila, čiste postaju još veće zbog ostataka starog ozdravljenja plus novo ozdravljenje, tako da pacijent ulijeće neizbjezno u novu paniku.

Naravno da automatski postaje jača i dolazeća epileptoidna kriza nego što bi bila kod prvog puta da je pacijent riješio svoju paniku od raka do kraja, bez novog recidiva.

Dobije li sad pacijent, na osnovu straha od ponovnog rasta cisti, recidiv DHS-a, čitava igra đavoljeg kruga počinje ponovo, od početka.

Ako pacijent, npr. zbog poznavanja Nove medicine, ne dobije ponovo recidiv panike zbog straha od raka, dakle, ne dobije novu aktivnost konflikta, dođe do jedne prave, potpune faze ozdravljenja i na vratu se razviju prilično velike ciste (naročito ako se smatraju limfnim čvorovima), onda se može dogoditi da pacijent dobije osjećaj da ima mehaničke smetnje u dobijanju vazduha. Najčešće je u pitanju samo njegov osjećaj. Sasvim rijetko se dešava da je dušnik spolja komprimiran, a prava opasnost od gušenja praktično ne postoji.

Ipak, u epileptoidnoj krizi subjektivni osjećaj, odnosno arhaični strah od gušenja može postati tako veliki da odvede pacijenta u ogromnu ponovnu paniku. Na sreću, to se događa samo u ekstremno rijetkim slučajevima pacijenata koji imaju jako velike ciste ispunjene tečnošću.. Najvažniji zadatak svakog pojedinačnog ljekara je da ovakvog pacijenta umiri, odnosno da ga izvuče iz panike ili, što je još bolje, da mu upoznavanjem s Novom medicinom uopšte ne dozvoli da upadne u paniku. Medikamentozna sedacija ovakvih pacijenata je besmislena i osim toga znak ignorancije, jer u vremenu nakon epileptične krize, kad pacijent uđe u "drugu dolinu vagotonije", prethodna sedacija može biti smrtonosna. Hemijska sedacija, jedno trovanje, ne može nikad da zamijeni umirujuće obraćanje čovjeka ili "jatrosa". Tek kad su pacijenti prošli i ovu "drugu dolinu vagotonije", tad su potpuno zdravi.

U slučaju hemoterapije i zračenja, ortodoksni medicinar najprije dosegne prividnu pobjedu, ako ciste skrznog luka počnu da se povlače. Cijena ove prividne pobjede je ta da ozdravljenje i epileptična kriza, koja automatski nastupa u ozdravljenju, bivaju samo stornirani, a uz to cijeli organizam biva strašno i često ireparabilno oštećen. Nije se desilo jednom da najgori medicinici, koji hemo nazivaju "terapijom", pacijentu iskreno kažu: "Prije nego što konačno umreš od raka, možes još tri ili četiri sedmice voziti na rezervi tanka koštane srži, odnosno živjeti." Ali i ovo je naravno glupost. Pacijenti čije su čiste skrznog luka bile "obrađivane" sa hemo, u početku su imali efekat njihovog povlačenja, odnosno ozdravljenje je bilo samo stornirano, ne i završeno. Po prestanku hemoterapije, ozdravljenje ponovo počinje i s njime se vraćaju i čiste. Ovo pacijenta uvodi u trajni đavolji krug, gdje egzorcizam "puni nečije džepove". Od ove besmislene torture umiru skoro svi pacijenti.

avolji krug kod čisti skrznog luka, koji kod životinja praktično ne postoji (osim prolaznih teškoća s disanjem u vrijeme epi krize), zauzima ovdje namjerno ovoliko prostora, jer je u pitanju jedan od najčešćih imanentnih đavoljih krugova, nastalih u većini slučajeva jatrogeno.

Zapamtite:
izuzetno je teško pacijenta koji je mentalno jatrogeno deformisan, umiriti u trenucima panike. Suprotno ovom, umiriti pacijenta koji je od ranije poznavao i razumijevao Novu medicinu, ne može se reći da je djecija igra, ali je rješiv zadatak. Uz to je zadatak čije rješavanje usrećuje istovremeno timski posao poznavaoca čitave stvari.

Nova Medicina