Nova Medicina

Medikamenti u terapiji

---

Medikamenti simbolišu prividni napredak moderne medicine. Mnogi pacijenti dobijaju dnevno po 10 do 20 različitih vrsta medikamenata, za i protiv svega mogućeg. Ljekar koji ne prepisuje ljekove i nije pravi ljekar. Što su medikamenti skuplji, čine se boljim.

Bio je to veliki blef. Ankete su uvijek pokazivale da ljekari gotovo nikako ne uzimaju ljekove.

Pri tom je bilo najgluplje to da se održalo vjerovanje da medikamenti djeluju lokalno. Mozak s tim prividno nije imao ništa. Kao da bi se jedan kompjuter, kao što je naš mozak, mogao naokolo "vući za nos". Kao, mozak neće primjetiti šta čarobnjački učenici, sa svojim inijekcijama, tabletama i infuzijama naokolo prčkaju.

Pri tom, praktično, nijedan medikament ne djeluje direktno na organ, ako se izuzme lokalno dejstvo na crijevo kod uzimanja nekog otrova ili medikamenta. Svi ostali medikamenti djeluju centralno, što znači da na organ djeluju preko mozga. U negativnom slučaju, njihov je efekt praktično efekt koji trovanje mozga, odnosno njegovih različitih dijelova pokaže na organskom nivou.

Primjer:

Na jednom kongresu kardiologa pitao sam jednog profesora, koji je opisao dejstvo nekog medikamenta na srce (uticao je na stabilizaciju srčanog ritma), da li je on siguran da medikament djeluje direktno na srce, a ne preko mozga. Odnosno, da li medikament takođe djeluje na transplantirano srce. Na ovo profesor nije znao da odgovori: rekao je da to još nije ispitivano i da transplantirano srce može, naravno, da radi samo pomoću pejsmejkera.

Sam digitalis, penicilin i sredstva protiv gripa djeluju "samo" na mozak. Osim hormona, vitamina i enzima, praktično svi medikamenti djeluju preko mozga. Npr. do sada se zamišljalo da digitalis zasićuje srčani mišić. Danas znamo da on djeluje cerebralno na srčani relej.

U toku faze ozdravljenja je u principu dobrodošla pomoć svakog medikamenta simptomatskog dejstva, koji bi pomogao i podržao ovu fazu. Dakle, ljekar Nove medicine nije u principu protiv medikamenata, iako polazi od pretpostavke da je većina procesa već od majke prirode optimirana. Mi znamo da kraće trajanje konflikta i time manja konfliktna masa u većini slučajeva ne iziskuju potrebu za podrškom medikamentozne terapije. Znači, ostaju samo slučajevi koji bi u prirodi završili letalno, a kojima mi, zbog ljekarske etike, moramo naročito pažljivo prići.

Pri tom se uzimaju u obzir naročite kritične tačke u protoku faze ozdravljenja, koje kod izvjesnih konflikata i naročitih programa zahtjevaju specijalnu paznju. Ovo su npr. epileptične krize (vidi odgovarajuće specijalno poglavlje) kod lijevog i desnog srčanog infarkta, pneumonijske krize, hepatičke krize itd.. Ove krize u današnje vrijeme protiču sa velikim procentom smrtnosti. I u budućnosti ćemo ovdje gubiti najviše pacijenata. Sad imamo tu prednost da znamo šta nas očekuje, tako da možemo unaprijed da se suočimo sa ovim očekivanim dešavanjima i praktično da ih presretnemo. Nema koristi ako kažemo da smo smanjili učestalost pneumonije tako što je sad nazivamo karcinom bronha, jer pacijenti umiru od karcinoma bronha. Onda smo jednoj bolesti samo promjenili etiketu.

Ali ako tačno znamo kad možemo da računamo sa pneumonijskom krizom i šta možemo da učinimo, u ovom iščekivanju, da bi povoljno uticali na ovaj u principu neophodan biološki proces, npr. antibioticima i kortizonom, onda je to potpuno novi, ali logičan momenat u Novoj medicini, pa čak i tada kad je u pitanju koristenje istih sredstava kao i u školskoj medicini, jer je shvatanje čitavog procesa unaprijed sasvim različito.

Na primjer:

Ako se kod pneumonije zna da je konflikt straha za revir trajao samo tri mjeseca, onda znamo da pneumonična kriza, odnosno epileptoidna kriza neće završiti smrtno i ako se medikamentozno ništa ne učini. Pacijent i ljekar su ovim smireni.

Ali ako je konflikt trajao devet mjeseci, ili duže, onda ljekar u Novoj medicini zna da je epileptoidna kriza pitanje života i smrti, ako se ništa dodatno ne preduzme. On mora sebe i pacijenta pripremiti na to, da bi pacijent mobilisao sve svoje snage, a on iscrpio sve medikamentozne mogućnosti. U slučaju pneumonije, dali bi se antibiotici, kao i ranije, ali takođe i velike doze kortizona, i to u stvari neposredno pred epi-krizu, što se do sada nije radilo, da bi se prebrodila kritična tačka, koja uvijek nastupa neposredno nakon vrhunca krize. Kritična tačka se sastoji iz toga da nakon vrhunca epi-krize ponovo nastupa vagotonija, koja ovog puta ne ulazi u vagotonu dolinu nego treba da iz nje izvede.

Za ovo naglo mijenjanje pravca, organizam ima u programu, kao što već znamo, epi-krizu. U 95% slučajeva dovoljna su pomoćna sredstva našeg organizma. Ostalih 5% su oni koji u prirodi, zbog nedovoljne epi-krize, umiru u vagotonoj cerebralnoj komi (edem mozga) usljed zakazivanja centra za disanje.

Sljedeći primjer:

Kod nefrotskog sindroma, posredstvom Nove medicine, tačno znamo o kakvom je uzroku ovdje riječ. Naime, u pitanju je pcl-faza karcinoma sabirnih kanalića bubrega i gubitak bjelančevina putem sekreta rane u području tuberkuloznog, kazeoznog procesa. Nakon ovog, znamo tačno šta treba da činimo. Ako pacijent nije u stanju, iz nekakvog razloga, da nadoknadi ovaj gubitak oralnim uzimanjem bjelancevina, onda ga moramo nadoknaditi mi putem infuzija albuminima, koje substituisu hipoalbuminemiju dok ne protekne faza ozdravljenja. Kod ascitesa, koji predstavlja pcl-fazu peritenoealnog karcinoma, možemo pacijenta već pripremiti na to da će ascites da dođe čim on riješi svoj konflikt (atak na stomak). Tako pacijent može da pozdravi ascites kao dobar znak i da ga shvati kao zadatak koju on treba da riješi. Ukoliko ima TBC-bakterije isto ovako treba da shvati i pojavu noćnog znojenje sa subfebrilnim temperaturama.

DVIJE GRUPE MEDIKAMENATA

Ako izuzmemo čiste opijate, narkotike i trankvilizere, ostaju nam dvije velike grupe medikamenata:

1. 2. simpatikotonici, koji pojačavaju stres
2. 3. parasimpatikotonici ili vagotonici, koji podstiču fazu odmora i smirenja.

Ako je takozvano "oboljenje raka" (misli se na SBS) postiglo rješenje konflikta, onda ono u vegetativnom smislu predstavlja višefazan proces, tako da jedan isti medikament ne može nikad da djeluje "protiv raka" ili "za rak". Otuda jedan medikament može samo da podržava simpatikotoniju i koči vagotoniju, i obratno. On ne može istovremeno da djeluje u oba pravca, jer su simpatikotonija i vagotonija postavljene dijametralno.

Prvoj grupi simpatikotonika pripadaju adrenalin, noradrenalin, kortizon, prednizolon, deksametazon i naizgled tako različiti medikamenti kao što su kofein, tein, penicilin, digitalis i mnogi drugi. U principu, sve ih možemo upotrebiti ako želimo oslabiti efekt vagotonije i reducirati edem mozga, što u principu predstavlja nešto dobro, ali prekomjerno izraženo predstavlja komplikaciju.

Drugoj, grupi vagotonika pripadaju sva sredstva za smirenje i spazmolizu, koja pojačavaju vagotoniju ili ublažuju simpatikotoniju. Različitost simpatikotonika i vagotonika sastoji se u tome da oni naročito djeluju na specijalna mjesta u mozgu, na koja drugi djeluju manje ili jedva. Ova činjenica je i zavela farmakologe da vjeruju da aktivni principi djeluju direktno na pojedine organe. Ovo se može dokazati time ako se neki organ prolazno priključi na drugi krvotok, a zatim se odgovarajući medikament ubrizga u krv i time u mozak, onda ovaj samo na drugi krvotok priključen organ, a inervisan istim dijelom mozga kao i ranije, reaguje isto onako kako bi reagovao kad bi bio priključen na originalni krvotok. Mi znamo da na transplantirano srce ne djeluje ništa, jer su prekinuti vodovi do mozga.

NEKOLIKO RIJEČI O PENICILINU

Penicilin je simpatikotoni citostatik čije je antibakterijsko dejstvo sporedno u odnosu na ono koje ima na edem moždanog stabla. Zbog ovog ga možemo uvesti u pcl-fazi u cilju ublažavanja edema moždanog stabla. Nasuprot ovom, dejstvu kortizona podliježu ostali dijelovi mozga (sa izuzetkom srži velikog mozga, tzv. "luksuzna grupa"). Značaj otkrića antibiotika ne treba ovim da bude umanjen, samo što je do ovog otkrića došlo pod potpuno pogrešnim premisama i predstavama. Uvijek se polazilo od pretpostavke da raspadni produkti bakterija djeluju kao toksini i tako izazivaju temperaturu. A to implicira da bi samo trebalo uništiti male bakterije da bi se izbjeglo dejstvo toksina.

Ovo je bila zabluda. Tacno je da je Fleming imao sreću da "iz nehata" otkrije supstancu izolovanu iz gljiva, koja smanjuje edem moždanog stabla. Kao i kod svakog drugog citostatika i antiedematika u njihovim dejstvima bivaju i uvučene u igru i bakterije.. Naši vrijedni prijatelji bivaju prolazno stopirani, jer njihov rad biva odgođen za kasnije vrijeme sa manjom dramatikom.

Kao što djeluje penicilin i drugi antibiotici, tako i svaki citostatik djeluje depresivno na hematopoezu, što se katastrofalno odrazava na "frustrirajucu", naizgled neophodnu terapiju leukemije (faza ozdravljenja raka kostiju).

PREDLOŽENE DOZE PREDNIZOLONA

Samo 5% do maksimalno 10% pacijenata ima potrebu u fazi ozdravljenja za medikamentima. Svakako da odluku o tome treba donijeti pošto se putem CCT-a uvjerimo da je ovako nešto stvarno potrebno. Ako čovjek nije siguran, onda obavezno treba osam sedmica nakon konfliktolize dati dva puta dnevno 2-4 mg prednizolona retard ili oko jedne petine te doze deksametazona. Ovo se daje kasno prije podne i naveče. Kod ovakvih doza, u ovom vremenu, ne treba očekivati neka sporedna dejstva. Nakon osam sedmica doza se može redukovati na 1 x 4 mg prednizolona retard dnevno.

Kod pacijenata koji imaju edem moždanog stabla, ili više karcinoma koji su svi odjednom riješeni ili kod kojih je konflikt trajao duže, treba dati 4 puta 4 mg prednizolona retard ili 4 puta 1 mg deksametazona retard rasporedeno na čitav dan, a za nuždu i 5 puta 4 mg, dakle, ukupno 20 mg na dan. Daje se ujutro 4 mg, u podne 2 puta po 4 mg i naveče 2 puta po 4 mg. Pacijenti kojima je potrebno više od 20 mg hidrokortizona, trebalo bi da se liječe pod kliničkom kontrolom.

Pored osnovnog liječenja kortizonom, mogu biti indikovani ostali simpatikotonici, uključujući penicilin i druge antibiotike i sredstva koja smanjuju edem, kao što su antihistaminici i antialergici, kao i sredstva protiv glavobolje i migrene i sl. Ipak, treba reći da se može mnogo medikamenata uštediti upotrebom hladnih kompresa, hladnim tuširanjem ili šetnjom po hladnom vremenu bez zaštite na glavi. Takođe je dobro plivanje u hladnoj vodi, što ne važi za saunu. Posjeta sauni može lako odvesti u centralni kolaps, slično kao sunčanica. Najjednostavniji medikament je šolja kafe više puta na dan.

Sva ova uputstva važe, kako se može primjetiti, samo za vagotonu fazu, nakon konfliktolize. Stvar se komplikuje ako je bolest od početka kombinovana sa aktivnim izbjegličkim konfliktom ili ako on naknadno nastupi (vidi poglavlje "Sindromi"), jer onda vlada "pomješana inervacija", sa nesrazmjerno velikim edemom na organu i u Hamerovom žarištu mozga.

NEKOLIKO RIJEČI O CITOSTATICKOJ HEMO-PSEUDOTERAPIJI

Po mom shvatanju, ovdje je riječ o idiotskoj, opasnoj, čisto simptomatskoj pseudoterapiji, koja je omogućena samo zbog nepoznavanja zakonitosti Nove medicine. Hemo-pseudoterapija je, u svakom slučaju, samo naizgled uspjesna (na račun koštane srži), jer može da isključi simptome faze ozdravljenja kod organa koje kontroliše veliki mozak. Ovo biva otkupljeno sa mnogim katastrofalnim posljedicama, od kojih jedna - vjerovanje da se hemo mora uvijek nastaviti da bi se spriječilo ponovno vraćanje simptoma ozdravljenja - vodi u ftizu koštane srži i sigurnu smrt.

Druga, još veća opasnost je ta da se sa svakom hemo-rundom moždani edem na silu potiskuje, čime se provocira opasni efekat "harmonike". Hemo-pseudoterapijom, kao i pseudoterapijom zračenja biva radikalno oslabljena elastičnost sinapsi nervnih ćelija, što opet, sa svoje strane, dovodi do pada tolerancije za moždani edem u fazi ozdravljenja, tako da se one cijepaju i mogu da odvedu u citostatički uslovljenu apoplektičnu smrt mozga pacijenta.

PREPORUKE KOD RECIDIVA KONFLIKTA ILI NOVOG DHS-a

Logično i konsekventno proizlazi da u slučaju recidiva DHS-a, dakle, ako je pacijent ponovo u simpatikotoniji, kortizon momentalno postaje kontraindikovan. Dakle, vi ne možete jednom pacijentu reći: "Navratite opet za tri mjeseca", prije nego što ga izričito opomenete da postoji ova mogućnost. Ukoliko i dalje uzima kortizon, on pojačava konflikt u pogledu njegovog intenziteta. S druge strane, pacijent ne smije odjednom da prekine uzimanje kortizona, nego to mora da ide postepeno, tokom više dana. Najbolja je varijanta da novi konflikt odmah bude riješen i da medikacija može da ostane kao i do tada.

U principu se mora svakom pacijentu podrobno objasniti da medikamenti koje on dobija ne predstavljaju u stvari terapiju raka, nego da treba da oslabe edem mozga ili tijela, što predstavlja mjeru opreza u spriječavanju komplikacija prilikom samoozdravljenja mozga i tjelesnih organa.

POSTEPENO UKIDANJE KORTIZONA; EVENTUALNO, UZ POMOĆ ACTH

Da se davanje kortizona ne ukida odjednom nije neka novost, to zna svaki ljekar. Preporučljivo je na kraju terapije kortizonom dati injekciju Depo-ACTH (adrenokortikotropni hormon). Ova mjera je neophodna samo u slučaju ako je pacijent dobio veće doze kortizona. Kod novog DHS-a ili recidiva DHS-a, ako nismo u stanju da konflikt brzo riješimo, moramo pacijenta što brže skinuti sa kortizona.

EPILEPTIČNA KRIZA

Svaki pacijent u pcl-fazi prolazi kroz manje ili više izraženu epileptičnu krizu. Ove epileptoidne ili epileptične krize su u principu osmišljena biološka dešavanja. Htjeti terapirati ovakvo osmišljeno dešavanje samo je po sebi besmisleno, jer ono ima upravo osmišljenu funkciju. Staviše može biti loše za pacijenta ako se na nebiološki način pokuša prodrijeti u ova prirodna dešavanja. Ovo važi za oko 95% slučajeva.

Dakle, ostaje oko 5% slučajeva koji bi normalno u epileptoidnoj krizi umrli. Ali, takođe i u slučajevima ovih pacijenata, kod kojih je revir-konflikt trajao jednu ili više godina i koji praktično više ne smiju biološki riješiti svoj konflikt, ili ga većina slučajeva instiktivno i ne bi rješavala, mi ljekari se moramo potruditi. Ovi pacijenti žele isto tako rado da zive kao i mi sami.

Korištenje medikamentozne terapije je u ovim slučajevima teško, jer mi praktično moramo da djelujemo protiv prirode. Dva momenta su vrlo bitna:

1. U slučajevima sa teškim tokom konflikta pacijenti ne umiru u epileptoidnoj krizi, nego neposredno poslije nje, padom u duboku vagotoniju. Da izbjegnemo ovo, nastojimo pomoću medikamenata kao što je kortizon (prednizolon ili deksametazon).
2. Dadnemo li pacijentu kortizon još za vrijeme epileptoidne krize, onda se krećemo po rubu ponora, jer davanje ne smije da bude prerano ni prekasno. Normalno ga dajemo u formi injekcije.

Ako se želi ići na sigurno, očekujući svjesno pojačanje simptoma, daje se inijekcija kortizona pred kraj krize. Kao inicijalna doza se daje:

1. nakon epileptoidne krize, 100 mg prednizolona ili 20 mg deksametazona i.v.
2. pred kraj epileptične krize daje se samo 20-50 mg prednizolona i.v. a ostatak i.m., odnosno 4-8 ili 10 mg deksametazona i.v., a ostatak i.m.

Mora se uvijek imati na umu da je u pitanju pokušaj koji ni u kom slučaju ne obećava siguran uspjeh, jer se u principu djeluje protiv prirode. Ja takođe neću da tvrdim da se ova šema ne može još poboljšati u kliničkim uslovima. Prema mom dosadašnjem iskustvu, ovom metodom se može spasiti život još polovini "biološki smrtnih kandidata".

Vazno je da se nivo kortizona neko vrijeme održava, što znači da nakon svakih 3-6 sati treba dati dozu održavanja 20-25 mg prednizolona ili 4-5 mg deksametazona ili treba oralno dati preparat prednizolon retard, ako je sigurno da će biti resorbovan.

Nadalje je važno znati da upravo pod kortizonskom medikacijom vrlo lako dolazi do epileptičkog "naknadnog zemljotresa", koji takođe može da postoji na fiziološkoj osnovi. Ovdje važi isto ono što je gore navedeno.

Zatim je važno znati da epileptičnoj krizi miokarda bez učešća koronarki treba daleko manja doza kortizona, jer ovdje ne postoji opasnost od srčanog zastoja, iako smo ovo do sada sebi drukčije predstavljali. Stoga je uputno da se još u periodu koji predhodi ovom napravi EKG, CT mozga, odgovarajuće laboratorijske pretrage (CPK itd.).

Kod epileptoidne krize žučnih kanalića jetre, po mom iskustvu, kortizon se nije potvrdio. Nasuprot tome, mnogi pacijenti su nepotrebno umrli od hipoglikemijskog šoka. Dakle, ovdje se mora voditi računa o nivou šećera u krvi. U osnovi, smatram da ovakvi teški slučajevi podliježu stacionarnom liječenju intenzivnog odjela, koji bi pripadao Novoj medicini.

Na dosadašnjim odjelima intenzivne njege umire mnogo pacijenata jer se ne poznaju uzročno-posljedične veze. Osim toga, na odjelima intenzivne njege, desni infarkt sa embolijom pluća (ca-faza: ulceracija koronarnih vena i ulceracija grlića materice) kod seksualnog konflikta dešnjakinja ili konflikta revira, kao takav je nepoznat.

Svjestan sam da terapija o kojoj govorim može samo da označi pravac. Ona nije data definitivno, da ne bi mogla biti dalje optimirana. Takođe, o kortizonu i ACTH nije izrečena posljednja riječ. Vjerovatno postoje bolji simpatikotonici, bez sporednih dejstava kortizona. Izgleda da je jedno od propratnih dejstava kod davanja preko 20-25 mg prednizolona (4-5 mg deksametazona) da organizam prekida produkciju kortizola (prirodnog kortizona). Zbog toga, kako je poznato svakom medicinaru, pacijentu ne smije biti naglo ukinut kortizon ukoliko ga je primao više od 8-10 dana, nego to mora ići postepeno.

NEKOLIKO RIJEČI O BOLOVIMA I SREDSTVIMA PROTIV BOLOVA KOJA SADRŽE MORFIJUM

Do sada je vazilo da pacijentu sa malignim oboljenjem (histološki potvrđenim) na najmanji znak bolova ljekar smije dati morfijum ili derivat morfijuma. Pri tom se lako mirilo sa propratnim dejstvima morfijuma, kao što je zavisnost, supresija disanja, paraliza crijeva i dr. Zato je davanje morfijuma uvijek jednosmjerna ulica i u principu ubijanje na rate. Naročita tragika je u tome da pacijenti većinom dobijaju bolove tek kad su u fazi ozdravljenja i trajanje ovih bolova je vremenski ograničeno. Ovo je slučaj kod osteoliza kostiju, gdje dolazi do bolova zbog snažnog rastezanja periosta, a to su najstrašniji bolovi u medicini uopšte. U Novoj medicini možemo tačno da izdiferenciramo kojoj fazi bolesti bol pripada, kojeg je kvaliteta, koliko će dugo da traje itd.. Kad ljekar može pacijentu da kaže: "ovi bolovi u kostima će trajati 6-8 sedmica, a onda je kost zacijelila", tada nijedan pacijent neće tražiti morfijum, niti će ga uzeti čak i ako mu bude ponuđen.

Pacijent sebi napravi jedan mentalni program. On se u sebi priprema na fazu bolova kao na težak posao. Mi mu pomažemo da uspije što bolje skrenuti paznju od bolova, i to ne funkcioniše samo u ekstremno izuzetnim slučajevima (npr. ako je više mjesta na kostima zahvaćeno osteolizom, a pripadajući konflikti nisu riješeni u istom taktu, nego jedan za drugim; tada može da dođe do kritičnih situacija).

Govoreći o pomoćnim sredstvima koja imaju za cilj da se skrene pažnja sa bolova, ja mislim i na kabare, smiješne filmove, pjevanje u horu, plivanje, kao i na različite spoljašnje praktike koje umiruju bolove, kao što su akupunktura ili masaža itd..

Vazno je znati da morfijum dovodi do najtezih mentalnih i cerebralnih promjena, koje odmah razaraju moral pacijenta, tako da on od tada ne može da podnese nikakve, ni najmanje bolove. Kako je bol nešto subjektivno, pacijenti nakon popuštanja dejstva morfijuma počinju da osjećaju višestruko intenzivnije bolove, kao da morfij nisu nikad ni dobili. Zbog toga, kako je poznato, doze morfijuma moraju nadalje da budu povećavane. Pacijent praktično umire od morfijuma.

REZIME

Slijedi kratak pregled najvažnijih principa terapije u Novoj medicini:

PRINCIP: Nikad ne savjetovati nešto što čovjek kod sebe samog ne bi primjenio. Kad bi se samo vi, ljekari i terapeuti, držali ovog kratkog uputstva! Vi sami decenijama ne uzimate tablete, niti ih dajete članovima svojih familija, dok ih pacijentima propisujete na vagone. Vi ljekari ne pristajete nikad na hemo i morfijum.

PRINCIP: Nova medicina je jedna stroga, logično koherentna prirodna nauka. Istovremeno je ona najhumanija od svih nauka i sa najviše odgovornosti pacijenta i ljekara. Ona se zasniva samo na pet prirodnih bioloških zakona, za razliku od dosadašnje medicine. Kroz povjerenje koje "šef" pacijent pokloni svom ljekaru, ispovijedanjem svojih najdubljih strahova, briga i konflikata, proizilazi jedna duboko ljudska zajednička baza za dalji rad, koja donosi sreću i iskrenost. Ljekar ili terapeut će se svim sredstvima potruditi da opravda povjerenje koje mu je ukazano. Osim ovog, od ljekara se očekuje da bude pravi majstor svog zanata da bi mogao svom "šefu" da dâ najbolje informacije i uputstva.

PRINCIP: 95% pacijenata preživljava ako nauči da razumije da se kod "malignih oboljenja" ne radi o "zloćudnom iskakanju" prirode iz kolosjeka, nego da su u pitanju osmišljeni biološki naročiti programi prirode, čiji se smisao može razumjeti, ocjeniti i unaprijed proračunati. Ovdje se gubi trag svakoj panici. Jer o stvarima koje imaju biološki smisao može se razgovarati mirno i bez panike.

Kako su američki biostatičari nedavno pronašli, školska medicina nije samo zakazala u terapiji posljednjih 25 godina, nego je, uprkos potrošenim milijardama, proizvela porast oboljenja raka. Sa ovom katastrofom u pozadini, pravi je zločin i dalje lišavati pacijente saznanja Nove medicine, kao prave alternative.

PRINCIP: Mi ljekari smo svoje pacijente posmatrali do sada kao "neznalice", koje o medicini nemaju pojma. Ovo se mora iz korijena mijenjati. Pacijenti nisu ništa gluplji od medicinara, nego su se bavili nečim drugim u životu. Logiku Nove medicine svaki pacijent može da shvati za jedno prijepodne. U eri kompjutera detalji nisu problem. Pacijent mora učiti da razmišlja i stvari shvata biološki, što je suprotno od svih teza, odnosno hipoteza, koje zastupaju dosadašnji pogledi na svijet.