Nova Medicina

Idealna bolnica

Zaštitu mladom sisaru daje majka. Zaštitu jednom djetetu nudi osjećaj doma i njegova poznata okolina. Bolesnom čovjeku treba da bude obezbjeđena pažnja i brižnost u kojoj će se osjećati dobro. Naše današnje bolnice su mučilista i mjesta za umiranje, i nema govora da se pacijent tu može dobro osjećati.

Ovo ne mora da bude tako.

Za novac kojim pacijent danas plati jedan dan stacionarnog liječenja u današnjoj bolnici, mogao bi da živi u nekom Grand hotelu, sa dva člana posluge, ili u luksuznom sanatorijumu prve klase sa vlastitom medicinskom sestrom.

Mojim pacijentima ne treba ni jedno ni drugo. Njima je potrebna toplina doma i briznost, tako da se mogu u pravom smislu riječi osjećati "kao kod kuće". Ovo je osnova psihičke terapije, ako pacijent mora da bude stacionarno posmatran ili liječen. Daljnji umirujući faktor za pacijenta bi predstavljalo postojanje malog intenzivnog odjela, za predviđene i nepredviđene komplikacije, na mjestu u kome je stacioniran. Takvo intenzivno odjeljenje trebalo bi biti snabdjeveno sa vlastitim kompjuterizovanim tomografom, da nazadni medicinari ne bi mogli da prodru u tok procesa svojim prognozama koje šire paniku. Dnevno uzimanje krvi, zbog nekakvih besmislenih kontrola, otpada bez daljeg. Uprkos ovom, pacijenti ovdje moraju da dobiju optimalnu ljekarsku dijagnostiku u skladu sa internacionalnim standardima. To je moguće bez teškoća, jer onaj sumanuti lov na đavola, traganje za "zlim metastazama" izostaje.

Najvažnije su medicinske sestre, "sestre bolesnih" i "prijatelji ljekara" pacijenta. Kad sam ponovo pokušao da na tri mjeseca ostvarim moj ideal "Kuće Dirkovih prijatelja" postalo mi je jasno da nije uvijek moguće obrazovati jednu veliku familiju, kakvu smo nekad imali. Zbog kršenja esnafskih pravila, pokušali su čak da me kazne. Međutim, mislim da uprkos svim nedaćama, ovakve "Kuce Dirkovih prijatelja " moraju biti otvarane, one su jednostavno neophodne. Toliko puta su mi pacijenti već rekli da je najljepše vrijeme čitavog njihovog života bilo ono provedeno u ovakvoj jednoj zdravstvenoj kuci. Zdravstveno osiguranje ih je uvijek bojkotovalo. Ko je bio u stanju da plati prenoćište u hotelu, mogao je da plati i ovo. Kad neko ne bi imao dovoljno novca, bogatiji bi pacijenti skupili priloge i platili za njegov boravak. Bili smo kao velika familija, bez panike. Svako bi pomagao kad bi mu bilo do toga i odmarao se kad je bio umoran. Na zajedničke obroke su dolazili po mogućnosti svi, a ko je mogao samo da leži odvožen je u krevetu do zajedničkih stolova za doručak. Ni u jednom hotelu nije bilo mnogo takvog srdačnog smijeha, kao u našoj "Kući Dirkovih prijatelja".

Dalje je važno da pacijenti mogu da povedu članove svoje porodice, ako žele. Ako je to uslov da bi se oni dobro osjećali, onda to mora biti omogućeno. Ova rodbina uopšte ne pravi smetnje. Oni su obično najpozitivniji primjerci čitavog roda.

Takozvani personal, uključujući i ljekare, odabire se pažljivo. Pri tom se uvijek treba zapitati da li bismo u slučaju vlastitog oboljevanja željeli da sami budemo njegovani od ovog ljekara, ove sestre ili čistačice. Međutim, ako je "duh kuće u redu", često se dolazi do zapanjujućih konstatacija da svako ima svoju jaču stranu i praktično samo čeka momenat da je maksimalno ispolji. Takvi ljudi nekad razviju nevjerovatne sposobnosti, koje od njih ne bi niko očekivao. Često se sjetim jednog našeg dežurnog šaljivdžije, koji je smijehom tjerao suze na oči i najmračnijim licima. Doručak bez njega nije bio doručak. Jedna pacijentkinja je strašno uživala kuvajući supe i bila najsrećnija ako bi one svima prijale. I one su stvarno izvrsno prijale. Uostalom, nije ni postojao više ručak bez Zenevjevine supe, a vremenom su svi oduševljeni pacijenti uzimali učešće u kulinarskim majstorijama. Na kraju je pritisak pacijenata-kuvara postao tako veliki da smo organizovali kuvanje supe za večeru, naravno uz Zenevjevin nadzor.

Jednom sam posmatrao francuskog fabrikanta kako s ogromnom korpom, punom namirnica nestaje u kuhinju, nakon što ga je Zenevjev proglasila dostojnim da za svoje pare kupi potrepstine za svoju i nasu supu. Kad sam kasnije ponovo bacio pogled u kuhinju, mogao sam da vidim da mu je dozvoljeno da uzme učešće i u miješanju supe. Stajao je kraj šporeta, miješajući u ogromnom loncu, praćen zavidnim pogledima žena.

Jedan pacijent je po zanimanju bio vozač kamiona i strašno se radovao kad bi nekad mogao negdje da vozi. I svake večeri su njegovi putnici bili puni hvale za njega, dok je on sijao kao bozičnje drvce. I svi su bili zadovoljni.

Ne radi se samo o zaposljavanju pacijenta, nego o njegovoj motivaciji, koja čini da bolest postaje nebitna. Postoje dva načina da se pacijent smiri. Jedan je da on smatra da je samo po sebi razumljivo da ljudi u "Kućama Dirkovih prijatelja" postaju zdravi. Ovi pacijenti vjeruju, i to je tako dobro. Onim inteligentnijim među pacijentima, samo to nije dovoljno. Oni hoće da razumiju sistem. I to je takođe dobro i razumljivo. Zato se preporučuje redovno održavanje seminara i predavanja za ovakve pacijente. Oni za najkraće vrijeme postaju najmudriji specijalisti, takođe i u pogledu rentgenskih snimaka i CT snimaka mozga. Uvijek sam osjećao tihu radost zbog toga. Dođe li novi pacijent u "kuću", ne može se dočekati da ga pregledam i ustanovim "pravac kretanja" i da se naprave snimci, a on već biva preplavljen bujicom interesovanja. Tako je on u situaciji da mora i više od 20 puta da ispriča svoj konflikt o kome je ćutao više od godinu dana, i to i pred vlastitom ženom i najbližima. Sad priča o njemu bez ikakvih smetnji, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, i samo to već donosi sve veće olakšanje u pogledu konflikta. Iako se pri tom radilo o jednom konkretno uhvatljivom problemu tehničke, finansijske ili sl. prirode, odmah bi se skupila cijela kompanija specijalista i ljudi sa iskustvom među samim pacijentima i problem bi nestajao kao rukom odnesen. Jedan pacijent, koji je svoj konflikt dobio u vezi sa finansijskim teškoćama i pola godine glavu razbijao njime, uopšte nije mogao da izbjegne povjeravanje drugom pacijentu koji je bio direktor jedne velike banke. Nakon razgovora, ovaj je telefonirao "uvaženom kolegi iz sela" i za samo 10 minuta problem je bio riješen. Jednom je pomognuto u rješavanju konflikta, a drugi je bio tri dana "veliki King" i obojica su bili zadovoljni. Ljudi, koji su već jednom bili tako blizu nebeskih vrata, osjećaju svoj novi život kao božji dar. Oni se ponovo ponašaju humano, a neki postaju mudriji.