Nova Medicina

Alternativa putem prirodnog odstranjivanja raka

Veoma sam ponosan da mi je, kao starom medicinskom kriminalističkom inspektoru, pošlo za rukom da otkrijem da su bakterije naši visokospecijalizovani prijatelji i besplatni pomagači, naši "simbioti". Pa, zašto da ne iskoristimo njihovu pomoć?

Odstranjivanje karcinoma debelog crijeva putem bezazlenih bakterija tuberkuloze tipa Bovinus je sigurno mnogo prirodnije i manje opasno od agresivne operacije stomaka. Osim toga, pacijent se pri tom osjeća dobro. Mora se prvo skupiti iskustvo sa ovom novom vrstom biološke terapije. Svakako da će indikacija za ovakvu biološku operaciju veoma zavisiti od lokalizacije tumora, a osim toga treba znati da li se ovakav tumor operiše biološki ili mehanički, na primjer zato što može da napravi opstruktivni ileus.

Dvije teškoće moramo da uzmemo u obzir:

1. Zbog ignorantnog, skoro postignutog iskorjenjivanja TBC, mnogi ljudi danas nemaju mogućnost da tumor crijeva razgrade i odstrane tuberkulozno prirodnim putem. Takve pacijente često moramo da operišemo.
2. Kako se tuberkulozni bacili razmnožavaju u simpatikotonoj fazi, ne bi bilo dovoljno tek po postavljanju dijagnoze pacijentima propisati par njih. Naročito ne bi bilo primjereno ako su pacijenti u pcl-fazi, kad se mykobakterije više ne mogu razmnožavati.

Moraćemo da pišemo nove udžbenike, sa novim indikacijama, jer mi polazimo od sasvim nove osnove.

NEKOLIKO RIJEČI O ZRAČENJU

Takozvana terapija zračenjem ima navodni cilj da čvorove raka ili izraslinu dovede do nestajanja. Ova čisto simptomatska indikacija sada otpada. Uprkos tome postoji mogućnost egzistencije limfnog čvora, koji predstavlja čisto mehaničku smetnju, a do kojeg se operativno ne može lako doći. U tom slučaju se ovaj čvor može elegantno ozračiti, tako da mehanička prepreka (npr. kod tzv. "Hodžkina") bude odstranjena. Stoga, prije nego što sva kobaltna oružja završe u naftalinu mora se jedno ostaviti za ovakve naročite slučajeve.

Dragi čitaoci, dok naučite da razumijete moje misli, vi ćete lično vidjeti da one imaju nepobitnu logiku, što su uostalom morali da priznaju i moji protivnici. Naravno da je u početku veoma teško skoro sve dosadašnje u jednom potezu odbaciti, zatvoriti dvije trećine skupih bolnica u kojima su se provodile operacije sakaćenja tumorskih pacijenata i u kojima su pravilo bile naknadne terapije - usqe ad finem. Svaki je pacijent presrećan ako još jednom živ izidje iz ovakvih horor-zdanja. Ovo se mora mijenjati. Vremena medicinskih lažnih bogova su prošla. Ja najavljujem novu eru, eru Nove medicine.

PROBNA PUNKCIJA I PROBNA EKSCIZIJA

Probna punkcija i ekscizija postaju praktično potpuno suvišne nakon razumijevanja Nove medicine, koja zagovara da na istom mjestu na organu, i u slučaju raka, nailazimo uvijek na iste histološke formacije. Prema našim iskustvima, znamo da CCT može da dâ sigurniju informaciju o nekoj histološkoj formaciji, nego probna ekscizija.

Kod sarkoma kostiju je probna ekscizija skoro uvijek početak katastrofe. Jer, kalusna tečnost, koja je pod pritiskom, probija sebi put kroz otvoreni periost (periostni sav puca) u okolno tkivo, gdje prouzrokuje ogroman sarkom. Ne uradi li se probna ekscizija, okolno tkivo bi bilo "samo" spolja otečeno, jer kroz periost prolazi tečnost, ali ne i kalusne ćelije. Onda imamo dešavanje kao kod akutnog zglobnog reumatizma, koji se nakon izvjesnog vremena spontano povlači.

Fatalne posljedice može da ima punkcija tamo gdje biva otvoren tzv. hladni absces, npr. karcinom mliječne žlijezde u pcl-fazi, kad se dojka otvara spolja. Onda dolazi do smrdljivog tuberkuloznog iscjedka iz dojke, što sve skupa može da završi skorom amputacijom. Na isti način, amputacijom, u današnje vrijeme završava i otvorena osteoliza u fazi ozdravljenja, gdje hemoterapijom biva samo privremeno prekinuto curenje kalusne tečnosti.

Probna punkcija i probna ekscizija će u budućnosti u Novoj medicini biti primjenjivane samo u nekim, rijetkim slučajevima.

NEKOLIKO RIJEČI O HIRURŠKIM INTERVENCIJAMA

Većina današnjih operacija su operacije tumora. Pri tome se hirurg orijentise prema nalazu histologa, koji jedan proces deklariše kao dobroćudan ili kao zloćudan. Međutim, mi smo u međuvremenu saznali da sve nekroze pod upravom srži velikog mozga prave "tumore ozdravljenja", odnosno bezazlena ćelijska razmnožavanja, koja se smiju operisati tek onda kad predstavljaju mehaničke prepreke ili kad su za pacijenta psihički neprihvatljiva, a koja su u školskoj medicini do sada označavana kao zloćudni tumori (limfomi, osteosarkomi, ciste bubrega, ciste jajnika). Kod tumora pod upravom starog dijela CNS-a, hirurzi su nam potrebni koliko i lovci u sumama bez vukova. Pri tom se mora tačno diferencirati koliki će npr. biti tumor crijeva kad dođe do konfliktolize. Ako je tumor još relativno mali, onda se može poći od toga da, čak i u slučaju ako bacili TBC nisu prisutni, ne može da dođe do komplikacija. Ali ako je tumor toliko velik da svakog trenutka može mehanički da zatvori crijevo, onda se mora sasvim tačno ocijeniti da li će se čekati faza ozdravljenja, s nadom da će u njoj da krene tuberkuloza i razgradi tumor. U svakom slučaju, pacijentu se mora podrobno objasniti da ovo predstavlja rizik kao i sama operacija. Za operaciju bi bio povoljniji slučaj ako je pacijent u ca-fazi, jer u pcl-fazi narkoza, zbog vagotonije, donosi veći rizik. Mora se naglasiti da je sam pacijent šef postupka i mi mu moramo objasniti sve "za" i "protiv".

U Novoj medicini takođe postoje hirurske indikacije negativne vrste. Na primjer, kod ovarijalne ili bubrežne ciste, koje protiču otprilike u ritmu trudnoće: treba im devet mjeseci da bi indurirale i mogle da preuzmu od organizma im predviđenu funkciju. U ovih devet mjeseci ne smiju se operisati, jer su u ovih devet mjeseci ciste srasle sa ostalim trbušnim organima, gdje se prolazno opskrbljuju krvlju u nedostatku vlastitog arterijskog i venskog krvnog sistema. Ovo biološko dešavanje je do sada pogrešno shvatano kao "zloćudni infiltracioni tumorski rast". Dokaz za ovo je uvijek nanovo liferovan time što su ovi infiltrirani dijelovi rasli, poslije operacije, onoliko vremena koliko je preostalo do devet mjeseci i nakon toga morali biti ponovo operisani: Zbog toga su ovi tumori imponovali kao naročito maligni. Kod ovakvih prebrzih operacija, sa neznanjem dosadašnje medicine, operisali su se dodatno i svi infiltrirani organi, tako da je abdomen na kraju bio još samo jedan torzo, a o konfliktima koje je pacijent dobijao u toku ovoga neću ni da govorim. Međutim, ako se sačeka devet mjeseci, onda kod malih cista do 12 cm i ne mora da se operiše, jer ove ciste ispunjavaju funkcije lučenja hormona, odnosno lučenja urina, kako je to predviđeno od strane organizma. Samo u ekstremnim slučajevima, kad ove ciste prave velike mehaničke smetnje, indikovana je operacija ciste, ali tek nakon induracije, odnosno poslije devet mjeseci. Takva operacija onda predstavlja tehnički mali zahvat, jer su sve adhezije u međuvremenu odlijepljene i cista je okružena grubom kapsulom.