Nova Medicina

Uvod
Rak - bolest duše

---

(uzeto iz knjige RAK - BOLEST DUŠE, Kratki spoj u mozgu, Kompjuter našeg organizma, Gvozdeno pravilo raka, februara 1984, u izdanju "Amici di Dirk", Kln)

Ova knjiga je zavještanje moga sina Dirka. Prenosim je dalje kao upravitelj njegovog naslijeđa. Ona ne smije nikad biti uskraćena nekome kome je potrebna da bi preživio. Ali, niko ne smije poučavati Novu medicinu bez mog izričitog odobrenja. Današnji učitelji medicine su ovo zavještanje godinama tlačili iz nepristojnih i nemedicinskih razloga i oni nisu dostojni da o njemu poučavaju.

Za vas, dragi moji pacijenti, prvi dio ove knjige trebalo bi da predstavlja osnovu vaše nade. Mnogi među vama moći će da ozdrave ukoliko budu uspjeli da sistem ispravno razumiju i slijede i ako im pri ruci i u pomoći bude jedan od pravih ljekara, toplih ruku i vrelog saosjećajnog srca, kojeg sam ja obučio. Ovaj sistem Nove medicine jednom će biti nazivan najvećim blagoslovom čitave medicine.

Sve je ovdje napisano prema najboljem znanju i istini, i prikazano što je moguće vjernije, a promijenjeno samo na mjestima gdje je to iziskivala intimna sfera pacijenta. Molim vas da sačuvate dužno poštovanje prema ljudima i njihovim sudbinama u ovoj knjizi. I u slučaju da povjerujete da znate o kome je riječ, molim vas, zadržite diskreciju. Primjeri dati u ovoj knjizi nisu za razonodu nego da bi vama bili od pomoći.

Niko ne može da tvrdi da je imun na zabludu. To važi takođe za mene. Moja izričita želja je da se vi u sistem uvjerite, a ne da mi "vjerujete". Funkcionisanje ovog sistema dokazano je i može se dokazati sa neograničenom vjerovatnoćom.

Bojkot Nove medicine je, po dramatici i nipodaštavanju, bio proporcionalan značaju otkrića uzročno-posljedičnih veza kod raka. Ja sam 1978. obolio od raka testisa. To se desilo pošto je moj sin Dirk umro na mojim rukama, skoro četiri mjeseca pošto ga je smrtno ranio italijanski princ u nastojanju da ustrjeli jednog rimskog ljekara. Ono što me je snašlo bio je DHS, Dirk-Hamerov sindrom. Jedan ovako dramatičan događaj mogu da shvate kao doživljaj šoka i ljudi u našoj okolini. Ali većina ovakvih ili sličnih šokantnih doživljaja odigravaju se neprimijećeni od okoline, u samoj unutrašnjosti pacijenta. Oni zbog ovoga nisu ništa manje dramatični i istom jačinom djeluju na organizam pacijenta, jer najvažnije je šta pacijent pri tom osjeća ili je osjećao. On obično o tome ne može ni sa kim da govori, iako bi, u stvari, sasvim rado "olakšao svoju dušu" pričajući o tom konfliktu.

Dirk-Hamerov sindrom je tačka okosnica ukupne Nove medicine, svih događanja kod raka i u međuvremenu cjelokupnog nastanka bolesti. Ne radi se o tome da rak polagano izazivaju nagomilani konflikti (kao tzv. "faktori rizika") ili veliki konflikti koji nam idu u susret pa ih vidimo, nego stvar je u tome da samo oni neočekivani, šokantni konflikti koji nas ulove na pogrešnoj nozi, u raskoraku, nanose DHS. Sto puta može lopta da se pošalje na gol, ali samo onaj nepretpostavljeni ili "felširani" udarac, koji golmana zatekne na pogrešnoj nozi, nezadrživo pogađa gol. To je "biološki konflikt" na koji ja mislim i koji nam je zajednički sa životinjama i biljkama.

Očigledno je bilo teško da mi živi otkrijemo uzročno - posljedične veze kod raka. Otkrio ih je jedan pokojnik. Njegovo zavještanje prenosim vam dalje.

Ne samo da je svojom smrću dao povoda da se pronađu ove uzročno-posljedične veze, nego je on, po mom uvjerenju, još dugo nakon svoje smrti sve dublje prodirao u ovo otkriće, više nego što se do sada može pretpostaviti.

To se dešavalo na slijedeći način:

Kad sam u septembru 1981. prvi put povjerovao da sam pronašao sistem u genezi raka, naime Dirk-Hamerov sindrom, počela su da mi klecaju koljena, kako se to kaže. Otkriće mi je izgledalo puno moćnije nego što sam mogao da vjerujem. Te noći sam ponovo sanjao svog sina Dirka s kojim sam običavao da se savjetujem u snu. On se smiješi svojim dobročudnim osmjehom, kako je nekad činio i govori: "Geerd, to što si ti pronašao je tačno i to potpuno tačno. Mogu to da ti kažem, jer ja sad znam više od tebe. Pametno si to pronašao. To će da izazove revoluciju u medicini. Možes to da objaviš na moju odgovornost. Ali ne zaboravi da moraš i dalje da istražuješ. Nisi još sve pronašao. Nedostaju ti još dvije važne stvari!"

Probudih se; upamtio sam dobro svaku pojedinačnu riječ našeg razgovora. Bio sam smiren i od tog momenta čvrst kao stijena u ubjeđenju da je Dirk-Hamerov sindrom pravo otkriće. Do tada sam bio pregledao oko 170 pacijenata. Nazvao sam gospodina Oldenburga sa Bavarske televizije, koji je već ranije, u maju 1978. uradio jednu malu reportazu o Hamerovom skalpelu sa kongresa hirurga u Minhenu. On je nakon razgovora došao u Oberaudorf i napravio mali film koji je 4.10.81. bio prikazan u Bavarskoj, dok je istovremeno italijanska televizija RAI u jednoj reportaži prikazala rezultat ovog filma. Nakon ovoga sam, kao u zanosu, proučavao dalje slučajeve. Znao sam da će mi za kratko vrijeme u klinici biti zabranjen rad, jer su rezultati mojih pronalazaka kontrirali školskoj medicini.

Predstavljajući namjerno kako stare, tako i nadolazeće slučajeve tabelarno, došao sam do moćne konstatacije: karcinom grlića materice je stalno u podlozi imao isti sadržaj konflikta i to seksualne prirode; karcinom dojke uvijek jedan opšteljudski, većinom konflikt na relaciji majka - dijete, dok je rak jajnika imao konflikt gubitka ili genitalno - analni sadržaj konfliktnog doživljaja, itd. Istovremeno sam konstatovao da je svaka vrsta raka imala naročito vrijeme manifestacije prije nego što je mogla biti primjećena od strane pacijenta. Za rak grlića materice to vrijeme je oko 12 mjeseci, za rak dojke je oko 2-3 mjeseca, a za rak jajnika je 5-8 mjeseci.

Ove spoznaje su mi s jedne strane izgledale logične i razumne, a s druge strane previše razumne da bih mogao da vjerujem u njih, jer one ne samo da su bile protiv školske medicine, nego su čitavu medicinu postavljale naglavačke. Jer ovo nije značilo ništa drugo nego da psiha definiše mjesto nastanka raka. Moja koljena su ponovo počela da "klecaju" i cijela stvar mi je izgledala za tri broja veća od "moje veličine". Slijedeće noći ponovo sam sanjao i u snu razgovarao sa svojim Dirkom. Hvaleći me, on reče: "Nevjerovatno, Geerd, da si to tako brzo otkrio, vrlo dobro si to uradio", a zatim, smiješeći se svojim neuporedivim osmjehom, reče: "Znači da ti nedostaje još samo jedno i onda si sve pronašao. Još ne smijes prestati, moraš dalje da istražujes, ali i to ćeš sigurno pronaći".

Ponovo se probudih potpuno ubijeđen u tačnost mojih rezultata i nastavih da istražujem dalje grozničavo. Svaki slijedeći slučaj ispitivao sam obavezno po meni do sada poznatim kriterijumima i konstatovao da su oni u svakom slijedećem slučaju egzaktno pogođeni. Dirk je, dakle, imao pravo.

Ne samo da sam ispitivao protokole svih starih slučajeva unaprijed i unatrag, nego naročito slučajeve"uspavanih" karcinoma kao i nove slučajeve. Bila je to trka sa vremenom. Tačno sam osjetio da mi predstoji zabrana da se uopšte bavim pregledom pacijenata. Posljednji vikend na klinici proveo sam pregledajući danonoćno. I tada sam došao do saznanja od kojeg se gubi dah: u slučajevima u kojima su pacijenti preživjeli, konflikt je uvijek bio riješen, za razliku od slučajeva koji su bili progredijentni i smrtnih slučajeva kod kojih konflikt nije bio riješen. Ja sam već bio naviknut na to da smatram tačnim nešto što kolege sa kojima sam radio smatraju za čistu glupost i ne žele da znaju pobliže o tome. Ali ova spoznaja ne da je bila tri, nego deset brojeva veća od moje veličine. Potpuno sam bio klonuo i moja trema je ovog puta prevazišla svaku dosadašnju. U ovakvom stanju nisam mogao dočekati slijedeću noć da svom učitelju Dirku pokažem svoje domaće zadaće.

Ponovo sam ga sanjao isto onako jasno kao prethodnih puta. Doslovno radostan od divljenja, sa osmjehom priznanja reče: "Ne bih vjerovao da je moguće da ćeš tako brzo doći na to. Da, tačno je to što si pronašao, potpuno tačno. Sad imaš sve. Ništa ti više ne nedostaje. Sad možes to sve skupa da objavis na moju odgovornost. Obećavam ti da se nećeš blamirati, jer to je istina!"

Kad sam se ujutro probudio i jasno pred sobom vidio san, moje poslednje sumnje su bile nestale. Mome Dirku sam mogao uvijek da vjerujem pa i sad kad je bio mrtav.

(uzeto iz knjige RAK - BOLEST DUŠE, Kratki spoj u mozgu, Kompjuter našeg organizma, Gvozdeno pravilo raka, februara 1984, u izdanju "Amici di Dirk", K ln.) / kraj citata

Poslednjih godina bilo je mnogo osoba koje su gornje navode smatrali "nenaučnim". Oni i ne pretenduju da budu "naučni", nego samo vjerodostojni.

Po mom mišljenju, bitno je da rezultati i otkrića, koja su logički i empirijski obrazložena, uz to se u svako doba mogu reprodukovati, budu ispitana u smislu da li su tačna ili pogrešna. Pa, ako su rezultati i otkrića tačni, onda nije važno ko ih je, kako i kad otkrio. Takođe, nicemu ne koristi da se ličnost pronalazača progoni najgorim zamislivim sredstvima terora i diskreditacije da bi se izbjegle posljedice otkrića i da bi se otkriće prećutalo . Tako samo krivica raste do nevjerovatnih razmjera. I upravo je to ono što se događa poslednjih 17. godina.

Današnja vladajuća školska medicina nije nauka u strogom smislu, pa i onda kad nauku veoma naučno oponaša. Ona ima na hiljade hipoteza i dogmi, u koje čovjek treba ili mora da vjeruje, a koje su u stvari pogrešne jer i one počivaju na zagovaranim a ne dokazanim hipotezama (npr. dogma o metastazama, dogma o bolesti kao grešci prirode, dogma o "podivljalim " ćelijama, dogma o metastazama u mozgu, dogma o mikrobima kao izazivačima bolesti, itd.)

Postoji jedan akademski vic:

Tri studenta (fizike, biologije i medicine) moraju napamet da nauče telefonski imenik. Student fizike pita: Postoji li u telefonskom imeniku neki sistem. Odgovor je da, osim alfabetskog popisa, ne postoji drugi sistem. On odbija da takvu glupost uči napamet. Student biologije pita: Da li u imeniku postoji neki razvoj ili evolucija? Odgovor je da nema evolucije, jednostavno ga treba naučiti napamet. On se opire da takvu glupost uči napamet. Student medicine samo pita: Do kada?

Mi medicinari smo za državni ispit u principu morali napamet da naučimo telefonski imenik. To nije mogao pravo da razumije ni student ni profesor. Stvarna kvalifikacija ležala je u broju napamet naučenih strana telefonskog imenika.

Posmatrajući dogme tzv. "školske" medicine, može se konstatovati da one u stvari potiču iz polarizovanog načina razmišljanja (dobro - loše) naših velikih religija (jevrejske, hrišćanske i muhamedanske), što opet potiče iz stare Perzije i Zaratustrine slike svijeta. Sve biva podijeljeno na "dobro" i "zlo". Iz ovog na logičan način proizilazi marsijanski "iskorijenjivački mentalitet" savremenih "ratnika medicine", koji u stvari nije ništa drugo do čisti srednji vijek: "Ko ne vjeruje u samozadovoljne dogme, biće spaljen".

Zloćudne su npr. bile sve ćelije raka i mikrobi, sve reakcije organizma koje "čine bolest", uz to još i duševne bolesti. Zloćudnost bi trebalo da se sastoji iz stalnih grešaka majke prirode, iskakanja iz kolosjeka, zadesa koji prave rak, jedan nekontrolisani, invazivni rast u susjedne organe kako se vjerovalo, iako se pri tom znalo da takozvane granice organa postoje (npr. između tijela i vrata uterusa).

Poznajući danas stvarne veze i odnose, ovo sa zloćudnošću predstavlja glupost u cvatu. Majka priroda, naime, ne pravi "greške". A mi sami bili smo ignoranti. Iza ovog se krije osobina da čovjek ono što ne razumije jednostavno apostrofira kao "zlo" i logično zeli da to odstrani. Tek kad smo razumijeli, što sad možemo uz pomoć pet bioloških prirodnih zakona, nema više potrebe da razaramo, nego fakte možemo da poredamo i integrišemo u jedan biološki, pa i kosmički poredak.

U Novoj medicini ima samo pet bioloških prirodnih zakona, koji se mogu u svako doba strogo naučno dokazati. Oni moraju da budu potvrđeni u prirodno-naučnom smislu na svakom pojedinačnom slučaju i simptomu, takođe i u primjerima dodatnih bolesti (koje se u školskoj medicini pogrešno označavaju "metastazama").

Ono najfascinantnije što moramo da uvidimo u Novoj medicini je da su sve ove netačno pretpostavljene greške prirode i zadesi bili u stvari naročiti biološki programi prirode koji imaju smisao (SBS) i da smo ih mi zbog svog neznanja pogrešno shvatali. Znači, sve što smo do sada zvali "bolestima", uvijek je bilo dio jednog takvog naročitog programa (SBS). Takođe, mikrobi koje smo mi smatrali zloćudnim i nečim protiv čega se treba boriti, bili su naši vjerni pomoćnici u poslu , npr. kod razgradnje raka u fazi ozdravljenja (Mykobakterie i bakterije), i prilikom ispunjavanja nekroza i ulceracija (bakterije i virusi), takođe u fazi ozdravljenja.