Nova Medicina
Na ovoj stranici možete naći:
- Biološki konflikti i rak crijeva
- Za razliku od ljudi životinje realno osecaju biološki konflikt
- Primjeri
- Značaj mikroba u procesu lečenja
- Saopštavanje dijagnoze i prognoze pacijentu izaziva nove konflikte
- Ulcerozni kolitis - faza izlečenja
- Pogrešno tumačenje simtoma ozdravljenje u klasičnoj medicini
Rak crijeva - debelo crijevo, rektum, sigma, tanko crijevo
Rak crijeva pripada unutrašnjem klicinom listu (endodermu), odgovarajući relej je položen u moždanom stablu tako da u ca-fazi dolazi do stvaranja kompaktnih tumora adenoidnog tipa.
Karcinomi pod upravom moždanog stabla nastaju uvijek kad jedan „zalogaj“ ili „parče“ ne možemo da usvojimo, progutamo, probavimo ili izlučimo.
Ovi biološki konflikti moraju se shvatiti u vezi s evolucijom, kao arhaični konflikti, koji su u principu analogni kod životinje i čovjeka. Životinja uglavnom osjeća biološke konflikte realno, dok mi ljudi često transponirani u svojoj kultiviranosti osjećamo ove konflikte skoro paranoidno. Jer paket akcija, novčanica od 100 maraka ili propali posao mi doživljavamo kao „zalogaj“ („parče“) i dobijamo biološke konflikte ukoliko izgubimo u ovakvim stvarima. U prirodnom kontekstu bi komad papira bio potpuno besmislen.
Međutim kod životinje koja jedan zalogaj ne može da proguta, radi se stvarno o komadu hrane.
Primjer:
Životinja je parče sa komadom kosti progutala suviše pohlepno, kost se popriječila i crijevu ne može da se pomjeri ni naprijed ni nazad i ovdje je u pitanju stvarna nemogućnost probavljanja.
Životinja u ovoj situaciji dobija kolike, koje predstavljaju konfliktni šok (DHS) i uključuje se jedan osmišljeni biološki naročiti program. Ovaj naročiti program je zadužen za to da proksimalno, (prema ustima) od mjesta gdje se kost zaglavila sad raste rak crijeva, jedan karfiolast kompaktni tumor.
Sve dok traje aktivnost konflikta ovaj tumor raste. Istovremeno se razmnožavaju mikobakterije (TBC) u krvi ukoliko individuum ima jednu jedinu bakteriju u rezervi (što se u prirodi samo po sebi podrazumijeva). Rast ovih bakterija je uslovljen potrebom razgradnje tumora u fazi ozdravljenja.
Tumor, koji raste pred zaglavljenim parčetom stara se za to da se pred preprekom luči ogromna količina probavnih sokova. Ovi probavni sokovi dovode do tog da se ovaj zalogaj troši, kao kad bi kocku leda stavio u toplu vodu. I tako je ovaj komad u jednom momentu probavljen do te mjere da može da sklizne prema naprijed. U momentu kad je parče skliznulo dolazi do rješenja konflikta (konfliktoliza). Sam tumor, koji sad više nema funkcije, biva kazeozno razgrađen putem bakterija TBC, odnosno putem mikobakterija i gljiva i tako nestaje. Ovim su dešavanja u vezi s konfliktom završena.
Moglo bi se postaviti pitanje šta je ovdje uopšte zloćudno. Odgovor: “Ništa nije zloćudno. Jer sve što majka priroda pravi je dobronamijerno. Samo smo mi bili „zloćudni ignoranti“.
Mi smo mikrobe uvijek zamišljali kao jednu ogromnu neprijateljsku armadu, koja mora biti pobijeđena našim imunim sistemom.
Ovo nije tačno, jer mikrobi nisu nikad bili naši protivnici, nego uvijek naši prijatelji, pomoćnici, koje smo mi u sopstvenoj gluposti skoro istrijebili.
Naravno da se kod nas ljudi ovo „neprobavljeno parče“ u današnje vrijeme i ne odnosi na hranu, nego je to npr. automobil, kuća, naslijedstvo, propali poslovi, izgubljeni procesi, radna mjesta i sl.. Međutim mi reagujemo biološki arhaično kao da je u pitanju parče hrane koje nam je napravilo „neprobavljivi biološki konflikt“, npr. kod raka crijeva
- ružna, neprobavljiva sekiracija (debelo crijevo)
- ružni, podmukli, „pokvareni“, „sranje“ konflikt (rektum)
- ružni, grubi, „sranje“ konflikt (sigma)
Sam pacijent mora da uči da prevede stvari na jezik biologije. Da bi smo se naštimali na frekvenciju arhaičnih konflikata i da bi ih razumijeli, moramo biti u stanju da ih zajedno sa organskim manifestacijama pratimo evoluciono u prošlost.
Primjer:
Neko je povjerovao u dobitak na lotu i već pozvao sve goste na slavlje. Na kraju se ispostavlja da je sve bila greška.
Pacijent je ovo „parče“ 30 000 DM već dohvatio, a na kraju ga je morao ponovo vratiti.
Za psa bi ova suma bila neinteresantna, međutim za čovjeka koji zna šta sve može sebi da priušti ovim novcem, predstavlja „zalogaj“ i on dobiva karcinom mekog nepca.
Pas će to dobiti samo ako je u pitanju komad prave hrane, koja mu se ponovo otima iz usta. Ali ne treba uopšte puno mašte da bi se ovaj dobitak na lotu zamislio kao „zalogaj“, što ljudi i rade.
Ili, jedan pacijent oboli od konflikta „nemogućnosti probavljanja“, jer je „parče“ već progutao ali ga sad ne može da svari, on je npr. već kupio kuću i odjednom se mora suočiti s činjenicom da je kupoprodajni ugovor nevažeći, on je namagarčen i gubi kuću.
Pacijent mora da uči da pronađe DHS (momenat početka konflikta), kao i tipični sadržaj konflikta. Onda može s radosnim zaprepaštenjem da ustanovi da je u pitanju skriveni sistem, tako da ne mora da pada u paniku, jer ne samo da zna uzrok, nego može kod sebe direktno da posmatra i razumije tok čitavog procesa.
Jer hipotetične bajke,da se ćelije raka kreću na njihovom nikad posmatranom putu kroz krv i završavaju u drugim organima kao metastaze, predstavljaju notornu glupost prožetu srednjovijekovnim dogmatizmom. Specijalno je besmislena tvrdnja da se ove ćelije na svom putu mijenjaju i da npr. od ćelije raka crijeva, koje u crijevu daje kompaktni karfiolasti karcinom, tako što odjednom dospijevaju u kosti i pri tom se pretvaraju u rupe u kostima.
Ono što su medicinari vidjeli kao metastaze bili su novi karcinomi uzrokovani novim konfliktnim šokovima izazvanim prije svega jatrogeno, prilikom saopštavanja diagnoze i prognoze.
Nikad još ni jedan istraživač nije uspio da dokaže nijednu ćeliju raka u arterijskoj krvi kod pacijenta oboljelog od raka, a bilo bi za očekivati da tamo bude nađena ako su u pitanju metastaze putem krvi.
Ali ako se pacijentu saopšti da ima karcinom crijeva i da treba da bude operisan, onda on obično oboljeva od novih konflikata: Konflikt „mentalnog ataka na stomak“, koji treba da bude rasporen (ovaj konflikt izaziva mezoteliom, odnosno karcinom peritoneuma, trbušne maramice) i solitarni karcinom jetre i to uvijek desno dorzalno. Ovaj karcinom jetre je izraz biološko-arhaičnog straha da hrana neće moći proći kroz crijeva zbog prisustva karcinoma i da će pacijent da umre od gladi ili da će da dobije ileus.
Ako od vremena postavljanja diagnoze prođe još neko vrijeme, onda hirurg obično nađe mrvičaste „metastaze“ na peritoneumu (potrbušnici) i ako je još neposredno pred operaciju urađen CT-snimak jetre, naći će takođe ovalno žarište jetre. Da je ovakav pacijent onda već važio za izgubljen slučaj, za to imamo nažalost već dovoljno dokaza. Tako se ranije vjerovalo u bajku o metastazama, dok mi možemo u potpunosti i sistematično, biološki logično da shvatimo da je pacijennt ove dodatne bolesti zadobio kao posljedicu diagnoze i najave operacije.
Izlišno je pomenuti da hirurg zbog ne poznavanja suštine stvari ide na to da ovo ovalno žarište operiše i da skine što je moguće više od metastaza.
Suvišno je takođe reći da pacijent nakon operacije misli kako je sad „oslobođen svog zla“ i kao znak rješenja svog konflikta ataka na stomak, on dobiva ascites (slobodnu tečnost u trbušnoj duplji) kao znak ozdravljenja, što onda operater i onkolog tumače kao početak kraja jer ni jedan ne poznaje biološke zakone.
Od sada vrzino kolo se zatvara i sve što u budućnosti bude u vezi sa crijevom, praviće recidive karcinoma jetre.
Činjenica da postoje drugi i treći karcinom nije sporna, ali je sporno vrjednovanje ove činjenice.
Tako smo došli do pitanja šta je smisao tumora bio i šta je još i danas?
Ovi tumori i karcinomi ne predstavljaju ništa besmisleno, nego su naprotiv dešavanja sa smislom. Jer kad je „parče“ već u želucu ili crijevu, dakle već progutano, a ne može da bude provareno jer je preveliko, onda organizam stvori jedan ogroman tumor. Ovaj tumor se sastoji od ćelija koje luče ogromne količine probavnog soka da bi „parče“ bilo provareno, a u životinjskom svijetu i progurano dalje.
Mi u GNM moramo dobro razmisliti šta ima smisla da se uradi , a šta ne. Npr. u slučajevima gdje od tumora prijeti mehanički ileus samo se po sebi podrazumijeva da ćemo profilaktički operisati. Međutim u momentu konfliktolize uključuje se naročiti program i faza ozdravljenja.
E sad dolaze na red naši dobri mikrobi, u ovom slučaju mikobakterije (pod uslovom da ih je pacijent imao u organizmu prije nastanka DHS-a, uprotivnom nam ne koriste) i kazeozno razgrađuju tumor, što je ponekad praćeno sa mjestimičnim krvarenjem. I ako nakon tri četiri mjeseca pogledamo u crijevo, na mjestu gdje je bio tumor vidimo još samo oziljnu ploču. Majka priroda ga je sama odstranila putem mikroba. Ovo se zove hirurgija prirode. Ukoliko pacijent nema predviđene mikrobe, onda se zajedno s njim mora razmisliti i vidjeti da li on mali tumor crijeva uopšte želi da operiše, ako zna da je odgovarajući konflikt zauvijek riješio.
Ulcerozni kolitis je uvijek već faza izlječenja karcinoma kolona pločastog rasta i resorptivnog tipa. Ovo znači da hranjive materije bivaju pojačano odvođene u krv i limfu. Ulcerozni kolitis je ustvari pogrešan naziv za rezidivirajuću TBC-kolona, odnosno čest recidiv konflikta sa rješenjem i tuberkuloznim ozdravljenjem. Konflikt je uvijek bio „ružni, polugenitalni konflikt“ pri čemi se jedna stvar nije mogla resorbovati (prihvatiti). Faza osvježenog konflikta je tumačena kao „remisija“ i na to je eventualno slijedila pcl-faza, odnosno faza ozdravljenja- prividna „bolest“, ulcerozni kolitis.
Klinički simptomi su proljev, krv u stolici, dijelovi sluznice, noćno znojenje, malaksalost uz dobar apetit.
Terapija se sastoji u prepoznavanju konflikta da bi se izbjegli dalji recidivi.
Kod abscesa rektuma se radi o tome da ispod sluznice pločastog epitela u zidu rektuma raste kompaktan pločasti tumor. On se osjeća ali ne može da se vidi. Kad ovaj tumor ispod sluznice bude razgrađen kazeoznom nekrozom, onda imamo submukozni absces. Ovi abscesi su obično tumačeni kao hemeroidi.
Karcinom rektuma, odnosno ulkus rektuma pripada vanjskom kličinom listu (ektoderm) i kontrolisan je od strane velikog mozga i u ca-fazi ne daje tumor, nego ulceraciju, koja u ovoj fazi nikad ne krvari i ne uzrokuje bolove i spazme. Nakon rješenja konflikta ove ulceracije posredstvom virusa i uz otok bivaju ponovo ispunjene. U ovoj fazi oni čine tzv. otekle hemeroide sa krvarenjem, pojačanom lokalnom osjetljivošću i bolovima. Ova slika je naročito izražena u slučaju postojanja dodatnog sindroma. Muskularni spazmi nastaju zbog bolova.
Dok kod konflikata moždanog stabla nikakvu ulogu ne igra činjenica da li je pacijent ljevak ili dešnjak, u konfliktima malog i velikog mozga ovo je od odlučujuće važnosti, kao što je važan i hormonalni status (antibebi-pilule, menopauza itd.).
Jednostavnim testom pljeskanja može se ustanoviti da li je neko ljevak ili dešnjak tako što se gleda koja ruka je gore. Kod ljevaka konflikt udara na isto mjesto na suprotnoj hemisferi mozga u odnos na dešnjake, tako da umjesto karcinoma rektuma nastaje ulkus želuca ili zučnih vodova.
Kod gornjeg dijela tankog crijeva (jejunum) kao i donjeg dijela tankog crijeva (ileum), koji pripadaju moždanom stablu je takođe u pitanju konflikt „ne moći probaviti jedan zalogaj“ (neprobavljiva sekiracija) često sa dodatnim aspektom straha od smrtnog izgladnjavanja.
Takođe kod karcinoma ileuma (u fazi ozdravljenja nazvan Morbus Crohn) bivaju odbačeni sukrvičasti dijelovi sluznice i sluzi i poluprobavljeni bivaju izlučeni stolicom.
Mnogi karcinomi bivaju otkriveni tek kad su već u fazi ozdravljenja, jer tad uzrokuju većinu tegoba. Ovdje spadaju takođe i karcinomi crijeva, koji se većinom otkrivaju tek kad počne krvarenje, tako da ljekari ove simptome ozdravljenja smatraju simptomima karcinoma.
Sad vjerovatno postaje razumljivo zašto je do sad bilo neshvatljivo nastajanje raka. Trebalo je razumjeti tu naizgled paradoksalnu logiku jednog grandioznog sistema i otkriti vezu sa evolucionim mehanizmima nastanka naših bio-logičnih programa konflikata. Zbog nerazumijevanja i ignorancije tvrdilo se da je rak isključivo zloćudan, da je neplanski, nekontrolisani rast podivljalih ćelija, koji nije moguće razumjeti. Ništa od ovog nije bilo istina.
Uvijek su u pitanju bili osmišljeni biološki naročiti programi prirode u skladu sa „petim elementom“, 5 biološkim prirodnim zakonom.
